Showing posts with label priča. Show all posts
Showing posts with label priča. Show all posts

Monday, 12 November 2018

Nova priča!

Magazin Literally Literary mi je objavio priču The Bread Hell and Other Stories. Dakle, klik na link, i čitajte!

Ako će vam to pomoći da odlučite: da, mačka se stvarno pojavljuje u priči.

Saturday, 30 June 2018

Nova priča!

Photo by Jake Oates on Unsplash
Ako je neko propustio moj spam prethodnih dana, evo, da ponovim i ovde: nakon poprilične pauze, napisala sam novu priču, Things That Make You Go Woof. Priča je na engleskom, imate spisak saveta za psodlake, ima (povremeno crnog) humora, i ludiranja. A pošto je okačena na Medium, možete i da joj tapšete (Medium će vam dozvoliti da to uradite maksimum 50 puta), možete da je komentarišete, delite sa prijateljima (ili, ako je smatrate užasno lošom, da je šaljete onima koji vas nerviraju), i tako.

Dakle, klik na priču, i, nadam se, uživajte!

Monday, 19 December 2016

Daily Science Fiction inspiriše

Da li vam se nekad desilo da pročitate neku priču, i pomislite da kao da ste je vi napisali?

To se meni desilo prethodnog četvrtka, kad sam pročitala Good Little Girls Deni Etkinson.

Pa sam napisala nešto slično. Što, naravno, nemam nameru nigde da nudim, jer Good Little Girls već postoji (plus je bolja), al' može da stoji na blogu. Možda jednom preraste u nešto drugo.


Ne smeš tamo da ideš

Ne smeš tamo da ideš, rekli su joj. Velika si devojčica, razumeš valjda da je ta kuća napola srušena, i prljava, i puna trulih dasaka, sa istrulelim podom kroz koji bi mogla da propadneš, i zarđalim ekserima od kojih ćeš dobiti tetanus. Čula si priče o deci koja su se tamo igrala, pa su ih vodili na ušivanje i davali im injekcije. Čula si i priče o onima koji se tamo okupljaju, a deca koja na njih nalete završe na groblju.

Ne idi tamo.

Ne smeš tamo da ideš, rekli su mu. To je ukleta kuća. Tamo su duhovi, i čudovišta. Poješće te ako te uhvate. Ili te neće pojesti celog, pa ćeš da ostaneš bez oka, ili ruke, ili noge. Video si šta se dešava deci koja se tamo igraju. A neku nisi video, jer su umrla, i nema ih više. Ni mi tamo ne idemo.

Nemoj ni ti.

Samo li te još jednom čujemo, ostavićemo te u onoj kući, tako su mu rekli. Tamo jedu nevaljalu decu kao što si ti, i rade im druge strašne stvari. Ko im to radi? Neki kažu da su to duhovi, ili čudovišta sa ogromnim zubima i kandžama, ili narkomani i kriminalci i robijaši. Ko god da je, kad te dohvate, želećeš da te pojedu. Jer je sve drugo mnogo, mnogo gore.

Da nisi ni pisnuo. Sam si kriv. I treba da te boli.

Ispalo je da kuća uopšte nije bila tako loša. Prokišnjavalo je, ali je bilo i suvih delova. Nekad im je bilo hladno, ali bi došla čudovišta da ih greju. Čudovišta su stvarno bila dobra, i nisu nikom dala da ih povredi.

Kuća je, zapravo, bila super. I niko nije smeo da im priđe. To im se najviše sviđalo.

Friday, 16 September 2016

Priča na engleskom!

Priča se pojavila prvog avgusta (znam, znam, mogu ja to i ažurnije), a na blogu posvećenom promociji novih bizarro autora, The New Bizarro Author Series. Tema je bila spider romance (ja da pišem neki tamo romance?!), dužina do 500 reči, žanr po volji, a moj (ne)skromni doprinos je priča It's Okay.

Da, ima paukova. I ne samo paukova.

Uživajte!

Wednesday, 29 June 2016

Šulc i King inspirišu

Počnem ja tako da čitam Šulcov Sanatorijum u senci peščanika, i padne mi na pamet ideja.

I napišem priču.

Koja, zapravo, praktično nikakve veze nema sa Šulcom, i ima nekih sličnosti sa Kingovom Gramma.

I, da, predvidljiva je.


Kupusara


Milica je mnogo volela baku, i nije razumela zašto je odjednom nema.

Mama i tata su joj objasnili da je baka umrla, da je srce prestalo da joj radi, i odveli su je na sahranu. Rekli su joj da je baka u kovčegu, a Milica je pitala zašto su je zatvorili. Odgovorili su da to tako treba, i Milica se ponadala da će tako vratiti baku. Vrisnula je kad su spustili kovčeg u zemlju i kad je zemlja počela da pada po njemu, i kasnije, celim putem do kuće, nije prestajala da vrišti. Ljudi koji su došli kod njih kući – Milica za većinu pojma nije imala ko su, prepoznala je samo tetka Vericu, ujka Milorada, i sestru od tetke Teodoru – ubrzo su otišli, mrmljajući kako bi trebalo zvati Hitnu pomoć.

Nakon izvesnog vremena, Milica je prestala da vrišti, i mama i tata su izgledali kao da im je laknulo.

Milica je zaključila da su oni negde sakrili baku, i rešila da je nađe.

*

Baka je Milicu naučila mnogim pesmicama, i devojčica ih je često šaputala sebi u bradu, da se uteši. Nije smela da ih recituje naglas, jer se tata ljutio. Sad, kad je baka umrla, nije smeo da je naziva pogrdnim imenima niti da priča da im kvari dete, jer bi se mama razbesnela, ali Milica se svejedno nije usuđivala da naglas recituje bakine pesmice.

Nije razumela zbog čega se tata ljutio. Jednom davno, prošlog proleća, poverila se Anji, drugarici iz vrtića, i ni njoj ništa nije bilo jasno. Pa bake i treba da uče unuke pesmicama, rekla je. I nju baka uči, samo su kod nje kući svi ponosni kad ona recituje, i govore joj da je prava mala pametnica kad zna toliko pesmica napamet, i sigurno će biti glumica kad poraste. Anja je recitovala Milici, i Milici je bilo dosadno; bile su to iste pesmice koje su im čitali u vrtiću, ali nije htela to da kaže Anji, da je ne rastuži. Onda je Milica recitovala Anji, i Anja je zbunjeno rekla da ni reč ne razume; Milica je priznala da ni ona ne razume reči, pa su zajedno zaključile da su te pesmice sigurno na nekom stranom jeziku. Anja je kasnije tražila od roditelja da je nauče neki strani jezik, i Milicu uči njena baka, i Anjini roditelji su bili ponosni na svoju radoznalu, pametnu ćerku.

Milica i dalje nije smela da recituje bakine pesmice, pa ih je šaputala sebi krišom.

*

Nakon detaljnog pretraživanja cele kuće, Milica je konačno otkrila gde su sakrili baku.

Otkrila je to sasvim slučajno, kada je videla majku kako prelistava neku raskupusanu svesku. Majka se trgla kad ju je čula, sakupila papire sa stola, sklopila svesku, i smestila je u kutiju. Objasnila je Milici da je to samo neka stara kupusara, i više ni reč nije htela da kaže.

Milica je shvatila da je to sigurno to. Kad god je tražila da vidi baku, pokazivali su joj albume sa fotografijama. Sviđale su joj se slike, ali to nije bila baka. Nije mogla da je uhvati za ruku ni da joj se popne u krilo. Nije mogla da ponavlja pesmice za njom dok se baka ne uveri da ih je upamtila i da svaku reč izgovara tačno kako treba. Mama i tata su iz nekog razloga sakrili baku – možda zato što je tata ne voli – i nisu hteli da joj iskreno kažu gde je.

E pa, sad zna. Baka je u toj kupusari, i mama ju je zaključala u kutiju i odnela iz sobe.

*

Milica je u vrtiću svima ispričala da su njeni mama i tata negde sakrili i zaključali baku. Vaspitačice su joj blago objašnjavale da joj je baka umrla, da svi jednog dana umiru, ali Milica je znala da njenoj baki to ne može da se desi. Obećala joj je da će uvek biti uz nju. Bilo joj je jasno da joj vaspitačice ne veruju – ili su, možda, pomogle mami i tati da sakriju baku, pa se zato sad prave – ali su joj zato verovala deca. Ne sva, naravno, znala je da neka deca pričaju da je luda, ali prijatelji su joj verovali, i ispričali su svojim roditeljima. Anjini mama i tata su bili stvarno fini, pozvali su policiju i rekli im da se nešto čudno dešava, pa su došli policajci i dugo pričali sa Miličinim roditeljima. Međutim, ni to nije pomoglo. Baku nisu našli, tata je Milicu ljutito ispisao iz vrtića, i doveli su neku glupu devojku, Sandru, da je čuva.

*

Sandra nije bila zla kao veštica iz bajke. Nije vikala na Milicu, niti je htela da je skuva i pojede. Samo je bila glupa. Trudila se da joj pomogne, i kad je Milica pitala da li bi htela da joj recituje pesmice kojima ju je naučila baka, iskreno je rekla da bi, i pažljivo ju je slušala. Međutim, onda je rekla da su to sve izmišljene reči, i da ne znače ništa. Hvalila se da studira strane jezike i da bi sigurno prepoznala da je to neki postojeći jezik; pošto takav jezik ne postoji, znači da ju je baka naučila glupostima.

Milica ju je nazvala glupačom i odbila da priča s njom.

Sandra je makar bila dovoljno pametna da je nakon toga pusti na miru, pa je Milica mogla mirno da pretražuje kuću. Čak je nije ni tužila roditeljima što ju je nazvala glupačom, a kada je, nakon čitave večnosti, shvatila da Milica nešto traži, ponudila je da joj pomogne, pa joj je Milica opisala kupusaru i kutiju u koju je sklonjena. Nije joj rekla da je tu baka; znala je da joj ne bi verovala. Umesto toga, rekla je da joj je baka tu nešto ostavila, a roditelji neće da joj pokažu. Sandra je na to primetila da je Milica možda mala za to što joj je baka ostavila. Možda je to nešto za odrasle. Milica se složila da je možda tako, ali, ako joj Sandra pomogne, može da vidi da li je to nešto za odrasle, pa će Milica da sačeka da poraste, samo da zna šta je. Sandra se složila da je to dobra ideja, pa su zajednički pretraživale svaki zakutak kuće.

Stvarno, nije bila loša, samo malo glupa.

*

Na kraju, Sandra je bila ta koja je pronašla kutiju sa kupusarom, duboko u ormanu u sobi Miličinih roditelja. Milici je Sandra čak počela da se dopada; uopšte joj nije smetalo da se svuda zavlači, kao da nije toliko starija od Milice.

Kutija je bila zaključana, i Milica je pomislila da će sad morati u novu potragu – i to ako ključ nije kod mame. Sandra se samo osmehnula, izvukla šnalu iz kose, i otključala katanac. Milica je zaključila da je Sandra zapravo super; pa šta i ako je glupa, dobra je, i ume svašta.

Sandra je obazrivo prelistala kupusaru, tražeći nešto što nije za malu decu, i na kraju je predala Milici, rekavši joj da nema slika, i da su sve neki čudni tekstovi, ili na nekom nepostojećem jeziku, ili je u pitanju šifra. Izgleda da joj se dopadala ideja da je šifra, pa da će morati da smišljaju kako da je odgonetnu.

Sad je na Milicu bio red da iznenadi Sandru, time što je pokazala da već ume da čita, iako ni ona nije znala šta te reči znače. Međutim, prepoznala je fraze iz prvog teksta; iste fraze ponavljale su se i u jednoj pesmici koju ju je baka naučila, i za koju joj je rekla da će joj pomoći kad je tužna.

Milica se zamislila, i počela redom da se priseća šta joj je baka rekla za koju pesmicu. Rekla je Sandri da zna šta traži, ali da će joj biti potrebno neko vreme da to nađe u svesci punoj tekstova. Uredno su sve vratile onako kako je i bilo – sem kupusare – pa se Milica zavukla u svoju sobu. Sandra je obećala da će je upozoriti ako joj ranije dođu mama ili tata, da je ne uhvate.

Milici je bilo žao što je Sandru nazvala glupačom. Stvarno je fina.

*

Bilo je skoro veče kad je Milica pronašla ono što je tražila. Znala je da će morati da požuri i da sve završi pre nego što se vrate mama i tata, pa se sjurila do Sandre i zamolila je da sednu za sto. Sandra je pristala, radoznala šta je to Milica pronašla, a Milica je objasnila da je jedna od bakinih pesmica bila o povratku, i da je prepoznala delove te pesmice u jednom tekstu u svesci. Sandra se nasmešila, i Milica se setila da ona smatra da je to glupost. Ipak, ništa nije rekla, i Milica je još jednom pomislila da je Sandra fina, i da uopšte ne smeta što je glupa.

Počela je da čita tekst, a Sandra ju je slušala.

*

Kada su stigli kući, mama i tata nisu mogli da veruju da im je ćerka tako vesela. Nije tako blistala još od – pa, od poslednjeg puta kad je sedela s bakom na podu i učila pesmice napamet, samo što je sad sedela sa Sandrom, i učila od nje.

Mama je na trenutak pomislila da joj je nešto u Sandrinom pogledu poznato, a onda je prekorela sebe da joj se svašta priviđa. Devojka je tu svaki dan, čuva joj ćerku, naravno da joj izgleda poznato.

Glavno je da je Milica srećna, i da je ponovo dobro. Sandra je čudo, moraće da je zadrže što duže.

Čim su joj to saopštili, Milica im se bacila u zagrljaj.

Svi su konačno odahnuli.

Saturday, 28 May 2016

Tumblr (?) inspiriše

Nisam sigurna koliko je Tumblr uticao na nastanak ove priče, a koliko gomila drugih stvari.

No, priča je tu.

Zver pred kapijom

Priča veli da se pred kapijom grada jednog dana pojavila strahovita zver, i zahtevala da joj predaju izvesnu devojku. Stražari su se uplašili, ali – i to im služi na čast, zaista – ne htedoše ni da pošalju po devojku niti da razbesne zver odbijanjem, već rekoše beštiji da ne odlučuju oni o tome, i da će obavestiti gradske starešine.
Postoji mnogo verzija ove priče, i detalji se razlikuju. U nekima, u gradu je stolovao veliki knez. Druge pominju samo gradonačelnika ili već kakvog činovnika. Za zver se ne može sa sigurnošću reći kako je izgledala, da li je to bio zmaj, neki drugi džinovski gmizavac prekriven krljuštima i sa ili bez krila, ogromni rogati medved... Zver je bila strašna, u tome se sve priče slažu, ali to je ujedno sve što se zna o njoj. Priče se ne slažu ni kad se o devojci radi. Lepotica kakve nigde nema, kažu neke, umilnog glasa, laganog koraka, vešte ruke s iglom i koncem. Zgodna cura, kažu drugi, ali ne baš toliko zgodna da se zbog nje pogine. Ili, drčno devojče, bistro, ali divlje i neukrotivo, još ni u petnaestu nije zašlo.
U svakom slučaju, u gradu je podignuta uzbuna. Zbog zveri nisu smeli kapiju da otvore, da trguju, da posluju, a, sa druge strane, nikome se nije mililo da predaju devojku koja je, čak i ako je divljakuša, njihova. I divljakuše se jednog dana udaju, slušaju muža i rađaju nove podanike i građane. Možda ih treba ukrotiti, ali imaju i one svojih prednosti.
Priče se slažu da su se okupili vitezovi i rešili da oteraju ili ubiju zver. Detalji se razlikuju. Možda su izašli pred zver, uplašili se i pobegli, prepustivši devojku njenoj sudbini. Možda su se neki ipak usudili da izazovu zver na megdan, i poginuli. Bar jedna priča pominje viteza koji je noć pred megdan pijan pao s kule i slomio vrat, za šta zaista ne možemo da krivimo zver.
U nekim pričama pominju se i lukavi ljudi koji su pokušali varkom da se otarase beštije. Otrovom. Šunjanjem i oštrim bodežom. Bajalicom. Neki su poginuli, neki su jedva sačuvali glavu na ramenima. Niko nije uspeo.
U nekim verzijama priče pominju se pregovori. Vešte diplomate, gradonačelnik (ne baš toliko vešt), ili veliki knez pokušali su da odgovore zver od njenog nauma, da trguju s njom, podmite je ili zastraše. Nije vredelo. Zver je zahtevala devojku.
Na kraju, devojku je i dobila. U svim verzijama priče. Ne može se čitav grad rizikovati zbog jedne cure, ma koliko lepa bila. U gradu je ostalo još deva, što umilnih, što temperamentnih. Još će ih stasati. Šta je jedan život naspram čitavog grada?
Možda su devojku odvukli pred zver, uplakanu devojku, devojku koja se otima i moli ih da je puste, drogiranu devojku zapušenih usta da bi bila mirnija. Možda je devojka sama stala pred zver, uplašena, ili ponosita, ili spremna da se žrtvuje za svoj narod, ili sve to zajedno. Zavisi od verzije koju slušate.
Postoji i verzija koja se ređe čuje. O devojci koja staje pred zver, i priča s njom. O knjigama, o muzici, o umetnosti, o nauci. O vetru pod krilima i dalekim predelima. Odigraju partiju šaha bez table i bez figura, jer bez problema pamte položaj i poteze.
I zver odlazi, i devojka odlazi s njom, konačno pronašavši nekoga s kim može da priča.
 Ne znam da li su živeli srećno zauvek potom. Svakako su živeli onako kako su hteli.

Saturday, 21 May 2016

Inspiracija?

Ima priča za koje se zaista ne sećam šta me je inspirisalo da ih napišem. Ova dole je pisana pre skoro dve godine, i nisam sigurna da li je kao inspiracija poslužilo nešto od Dansenija, ili Ursule Legvin (posredno, opet Danseni), ili možda nešto od Tešića (dodati znakove čuđenja po potrebi).

Bilo kako bilo, evo priče.

Jezero

Beše jednom jedno jezero. Zvali su ga Crno jezero, Ukleto jezero, Jezero prokletih... Mračna imena, zastrašujuća imena. I zaslužena, svi su se slagali u tome.

Izbegavali su ga. Ukoliko bi baš morali da prođu blizu tog jezera, usredsređeno bi gledali na drugu stranu ili, ako su slabije volje, nameštali povez preko očiju i davali nekom pouzdanom da ih vodi. Sve, samo da ne pogledaju u jezero, jer im inače ne bi bilo spasa.

Nije to jezero bilo ružno. Voda mu je bila bistra i plava, i tek ponekad mračna. Međutim, ukoliko biste pogledali u njega, pogled više ne biste skrenuli. Ne biste mogli. Zurili biste u vodu, slušali glasove koji vas prizivaju, i ili svenuli na obali, ili poslušali poziv i utopili se.

Postoji više priča o Ukletom jezeru. Nema te priče u kojoj je neko uspeo da ga prepliva, ili se makar nakratko održi na površini. Oni koji bi ušli u jezero nastavili bi da hodaju dok im se voda ne sklopi nad glavom, i nikada ne bi izašli.

Ili, možda, bi. U nekim pričama se pominju utopljeni kako noću izlaze na obalu, sedaju i zure u vodu, ili plešu u polju, ili sačekuju neoprezne putnike i mame ih u mračne dubine.

U svim pričama, jezero je zastrašujuće. Kao da ima sopstvenu volju kojoj je nemoguće odoleti. Kao da jezero samo priziva ljude da se utope u njemu. I ne samo ljude. Mnogo je koji konjić, pas ili magarac nestao u njegovim dubinama.

Poneki utopljeni konjić bi izašao iz vode, stao pred umornog putnika, i prosto ga mamio da ga ponese, a onda ga, izbezumljenog, odneo u jezero.

Životinje su ga, kao i ljudi, izbegavale. Na njemu nikada nisu viđene patke kako plivaju, a ako je u jezeru i bilo riba, niko ko ih je video nije se vratio da o tome izvesti.

Ipak, ono što je ljude plašilo više od svega nije bila mogućnost da se udave, ili da se utopi neko njihov. Čak ni priče o mrtvima koji izlaze iz vode i plešu na mesečini nisu bile toliko zastrašujuće. Ne kao prošaptane skaske o onima koji su, svakako, morali biti ludi.

Morali su. To je jedino razumno objašnjenje. Jer ko bi normalan sopstvenom voljom otišao do jezera? Ko bi normalan otišao tamo nasmešen ili zamišljen, očigledno radostan, kao da tu ima nečega sem straha i smrti?

Ko bi, ako nije izgubio razum, slušao na obali, a onda polako, bez ikakve prisile, ušao u vodu i utonuo u njene dubine?

Niko ne zna šta dalje biva sa takvima. Muškarci, žene, deca, stari, mladi, svakakvih ih je bilo. Lepih i ružnih. Pametnih i bleskastih. Niko ne zna da li su pronašli to što su tražili, ako su nešto uopšte tražili.

Otišli su radosno, kao da je to najnormalnija stvar na svetu. Nisu se vratili.

Možda, sigurno, sigurno su bili ludi. Jer je nemoguće da u tom čudnom, zastrašujućem jezeru ima nečega za radovanje. Raduješ se svome. Raduješ se normalnom. Ne nečemu toliko upadljivo... drugačijem.

Wednesday, 4 May 2016

Čitanje inspiriše... Opet

Čitam ja tako Anomaliju 2, pročitam prve dve priče, krenem sa trećom (Gde duhovi dolaze, Predrag Tomić), padne mi na pamet poprilično uobličena ideja, odložim Anomaliju, napišem priču. Koja, zapravo, ima vrlo malo veze sa pričom Gde duhovi dolaze, osim što se u više navrata pojavljuje nešto što je možda duh.








Tužna baka

Prvi put sam je videla sa pet godina. Ja se toga, iz nekog razloga, uopšte ne sećam; znam samo ono što mi je majka ispričala.

Elem, imala sam pet godina, išla sam sa majkom do prodavnice, bilo mi je dosadno, majka mi je bila prespora, i otrčala sam. Majka je vikala za mnom, potrčala, stala, nastavila da viče (bila je preumorna za trčanje), a onda je shvatila da ću ja izleteti na ulicu, pravo pred automobil, i da je predaleko da bilo šta učini. Ispričala mi je da se prestravila; pretpostavila sam da je, takođe, proklinjala sebe što me nije čvršće držala, ili što se nije naterala da potrči. Možda i nije. U svakom slučaju, ipak nisam izletela na ulicu: stala sam na pola metra od ivičnjaka, rekla nešto nekome, i vratila sam se majci.

Kad me je majka pitala sa kim sam pričala, odgovorila sam da mi je baka rekla da stanem i da se vratim do mame. Majka je tražila da opišem baku, ja sam slegla ramenima i rekla da je to bila baka.

E, sad, majka mi se klela da ona nije videla nikog. Njoj je izgledalo kao da sam pričala sa vazduhom. Sa bakom – njenom majkom – svakako nisam mogla da pričam, jer je umrla još kad je majka bila mala. Baka sa očeve strane je bila živa i zdrava, ali nju sam zvala Nana, i to nije bila ona.

Kad je majka sve to uveče ispričala ocu, bio je preumoran da bi se bavio time, i samo mu je bilo drago što me nije udario auto. Pošto je i majka bila umorna, batalili su celu priču, i od toga bi ostala samo anegdota – ako i toliko – da se stvar nije ponovila.

*

Drugog puta se već sećam. Imala sam devet godina, i drugarici iz odeljenja je bio rođendan. Nije me pozvala. Majka je smatrala da je sigurno neko spletkario protiv mene; otac je rekao da je to možda zato što ni ja nju nisam zvala, i da je moguće da ona ne zna da ja uopšte nisam slavila rođendan, jer nismo imali para za to.

Gadno je kad imaš devet godina i ne pozovu te na rođendan, a znaš da je pozvano celo (ili skoro celo) odeljenje.

Smislila sam rešenje. Majka je u to vreme pokušavala da nauči da pravi nakit, pa je u kući bilo raznoraznih perlica, kopči, alki, niti za nizanje, klešta... Svega je bilo. Majci je sve to ispadalo iz ruku i ubrzo je odustala, ali je meni išlo, pa sam za drugaricu napravila lepu narukvicu od čeških perli, ružičastih, baš onakvih kakve voli. Nacrtala sam joj i čestitku, u kojoj sam se pristojno izvinila što je nisam zvala na rođendan i objasnila da ga nisam slavila, i sve to upakovala u aluminijumsku foliju, jer nisam imala pravi ukrasni papir. Obukla sam najlepšu haljinu, i išunjala se iz kuće; znala sam da me roditelji ne bi pustili na rođendan na koji nisam pozvana.

Kad sam stigla na tri minuta do drugaričine kuće, ugledala sam baku. Izgledala mi je poznato, ali nisam mogla da se setim odakle. Na trenutak sam pomislila da će majka jednog dana tako izgledati, kad ostari, u dalekoj budućnosti. Onda mi je postalo neprijatno: starija žena gleda direktno u mene, izgleda mi poznato, a ja je ne prepoznajem, i ne umem da je pozdravim.

Baka me je tužno pogledala, i odmahnula glavom. Ni reč nije rekla, ali znala sam na šta misli: ne treba da idem na taj rođendan. Na kraju krajeva, nisam pozvana. Drugarica ne želi da dođem. Nije zla, i sigurno će joj biti neprijatno kad vidi da sam joj napravila narukvicu, a ona me ne želi na rođendanu. Svima će biti neprijatno.

Bacila sam poklon u kontejner, i vratila se kući.

Nisam htela da plačem. Ali ipak jesam.

*

Treći put sam je videla sa jedanaest godina.

U to vreme sam stalno bila sa najboljim drugom. Igrali smo se zajedno, čitali odlomke iz knjiga jedno drugom, radili domaće zajedno – odnosno, ja sam crtala umesto njega, a on je radio moj domaći iz matematike. Kliše, znam.

Naravno, bila sam zaljubljena u njega. Zar se svaka devojčica ne zaljubi u najboljeg druga, bar malo? A ja sam se baš baš zaljubila, i htela sam to i da mu kažem, ali nisam znala kako. Pa sam smislila da ga poljubim. Znala sam i kad: često smo se igrali u obližnjem parkiću, i pošto smo oboje stanovali stvarno blizu, poslednji smo odlazili. Mogu da sačekam da ostanemo samo nas dvoje, i onda ga poljubim. Ako mu se ne dopadne, možemo da se pozdravimo i da svako ode svojoj kući, pa da se pravimo kao da se ništa nije desilo.

Ako mu se ne dopadne, sasvim sigurno ni on ni ja nećemo hteti to da pomenemo, nikad! Ali to nije razlog da prestanemo da se družimo, naročito ako ga ne izblamiram pred svima.

Bio je to solidan plan, i unapred sam se radovala. Ako mu se dopadne, super. Ako ne, nastavićemo da se igramo, pa najbolji smo drugovi. Nisam imala čega da se plašim.

I zaista, nije se desilo ništa čega bih se uplašila. Ostali smo sami u parkiću, smejali se, seli jedno pored drugog da se dogovorimo šta ćemo sutra, i sve kao da se namestilo samo od sebe.

Osim što nismo bili sami.

Na klupi na drugom kraju parkića sedela je baka. Izgledala je isto kao i prošlog puta, koliko sam mogla da procenim na slabom svetlu, i ponovo je odmahnula glavom.

Drug me je pitao u šta gledam. Videla sam da gleda pravo u nju i da je ne primećuje, pa sam mu rekla da mi se učinilo.

Nisam ga poljubila.

Nakon letnjeg raspusta, viđala sam ga u kraju kako šeta držeći se sa novom komšinicom za ruke. Druga deca su ih zadirkivala da su momak i devojka, ali oni se na to nisu obazirali. Ja sam mislila da je ona baš lepa devojčica, i da lepo izgledaju zajedno.

*

Nastavila sam da viđam baku i, u suštini, uvek je bilo isto. Htela sam da polažem prijemni za srednju dizajnersku iako su mi svi govorili da je oštra konkurencija, ali me je baka tužno pogledala i odmahnula glavom, pa sam odustala i upisala gimnaziju. Htela sam da priđem dečku koji mi se sviđao, ali sam krajičkom oka ugledala baku kako tužno odmahuje glavom (na žurci u nečijem stanu!), pa sam odustala. Odustala sam i od Likovne akademije i upisala prava. Odustala sam i od... Pa, od svega što je ličilo na rizik, i umesto toga sam birala bezbedniju varijantu. Koja se pokazivala pre bedna nego bezbedna.

*

Sa trideset šest godina, sela sam sa majkom i ispričala joj za baku koju povremeno viđam. Tada sam saznala za prvo viđenje (ili bar prvo viđenje za koje neko zna). Majka je taj prvi slučaj pripisala dečijoj mašti, i zabrinulo ju je kad je shvatila da sam baku nastavila da viđam i kao odrasla. Doduše, slagala se sa bakinim upozorenjima; uvek se brinula da ću uraditi nešto nepromišljeno i rizikovati. Nimalo joj se nije dopala ideja koju sam nedavno imala (i, nakon što sam videla baku, odustala od nje): da napustim dosadni kancelarijski posao koji me ubija u pojam, vratim se staroj ljubavi prema pravljenju nakita i crtanju, i kupce nalazim preko interneta. Primedbe su joj bile na mestu: još od detinjstva nisam pravila nakit ni crtala, i čak i da se tome vratim i vredno radim na tehnici i da imam genijalne ideje, pitanje je kada bih (i da li bih) dospela do toga da neko to što napravim hoće da plati. Baka je svakako bila u pravu što me je upozorila da to ne radim.

Samo što nije trebalo da postoji. Odnosno, nije trebalo da vidim ljude kojih nema.

U nedostatku bolje ideje, detaljno sam joj opisala baku, u nadi da ćemo otkriti ko bi to mogao biti (osim prikaze kao takve). Tužan, zabrinut pogled, smeđe oči, visoke jagodice, crte koje unekoliko podsećaju na majku. Setila sam se nekadašnje pomisli da bi majka mogla izgledati tako kad ostari; sličnosti je bilo, ali nije to bilo to lice.

Majka je izvadila dve kutije sa starim porodičnim fotografijama, pa sam ih gledala jednu za drugom u nadi da ću videti poznate crte. Satima smo sedele i razgledale slike, i naslušala sam se porodičnih priča o ovome i onome da mi potraje za nekoliko života, ali baku nisam našla. Jeste ličila na majčinu majku, i majčinu tetku, i na još nekoliko žena iz familije, ali nijedno lice sa fotografija nije bilo njeno. Najpribližniji je, zapravo, bio pogled majčinog dede, večito brižnog i opreznog službenika, ali to definitivno nije bila ona.

Odgovor nismo našle, i majka se nadala da će me proći samo od sebe, još sam mlada, svašta je moguće. Odlazak kod psihologa bi, naravno, bio nezamisliv, u porodici nikad nije bilo ludaka, i ne bi išlo da o meni krenu čudne priče, a tako sam mirna i normalna i stabilna, samo još da se udam i dobijem decu.

Otišla sam pre nego što je majka stigla da izjavi da će se sve to srediti kad konačno rodim.

*

Sad već poznato lice ugledala sam iznenađujuće brzo. Stigla sam kući, izula se, okačila jaknu na čiviluk, i učinilo mi se da sam je videla krajičkom oka.

Okrenula sam se, i, premda lice još nije bilo takvo, tužan, zabrinut pogled je bio isti.

Zurila sam u poznato lice koje me je gledalo iz ogledala, i na trenutak se upitala hoće li odmahnuti glavom, pa da se stvarno obratim nekom stručnjaku.

Nije.

Otišla sam u sobu, naizmenično se pitajući da li da odmahnem glavu na sopstvenu glupost ili da se lupim šakom po čelu, a onda otišla do kuhinje, skuvala jak čaj, i sela za kompjuter da potražim tutorijale o pravljenju nakita.

*

Ne znam šta će biti. Znam da je ono što planiram rizično, no, nakon gomile slabo prospavanih noći koje sam provela praveći ogrlice, narukvice, minđuše, broševe, i sve što mi padne na pamet – znam da sam subjektivna, ali stvarno lepo izgledaju, i, sudeći po prvim reakcijama na fotografije, ima zainteresovanih – ne mogu više i da sam koncentrisana na poslu na kome samo što ne zaspim, i da pravim nov nakit. Zaspaću na poslu, prsti mi liče na jastučiće za igle koliko sam se puta ubola, da i ne spominjem koliko boli kad se uštinem kleštima. Od nečega moram da odustanem, i, valjda prvi put u životu, odustajem od (bez)bednog.

Imam nešto ušteđeno, otvorila sam i radnjicu na Etsiju, pa ću videti kako ide.

Ne znam šta će biti, ali znam šta neće: neću ubeđivati ono dete da odustaje, i neću postati starica koju sam zamalo videla u ogledalu.

Neću.

I pošto to znam, ponekad se zapitam šta je bilo s devojčicom.

Da li ju je pregazio ili obogaljio auto, ili je ipak sve ispalo u redu?

Da li je poklonila drugarici narukvicu, i da li im je bilo lepo na rođendanu? Možda je posle nastavila da pravi nakit?

Da li je poljubila najboljeg druga, i šta je posle bilo?

Koju je školu upisala? Čime se bavi? Da li se, u nekoj verziji, udala? Ili možda živi sa tri psa i pet mačaka (stvarno, mogla bih da udomim nekog psa ili mačku)?

Šta god da je bilo sa svim tim devojčicama, kojim god putem da su krenule, želim im sve najbolje.

Sve najbolje želim i tužnoj baki koja je pokušala da me zaštiti, ali ja nisam ona.

Nadam se da će jednog dana biti srećna.

Nadam se da ćemo sve biti srećne.

Ja, bar, ovog puta ne odustajem.

Friday, 3 October 2014

Seeking Human Kindness

Tako to ide sa društvenim mrežama i nekoliko blogova: postujem svuda, a zaboravim da postujem ovde, iako se tiče teme bloga.

Elem, u Americi je izašla kompilacija (kako su je nazvali) priča Seeking Human Kindness. Tu su se našle priče iz celog sveta, među njima i moja, a tema je ljudska dobrota i trenuci kada se ljudi ne pokažu kao skotovi, već se lepo ponesu prema nekome, podrže nekoga, pomognu i tako to. I priče su morale da budu iz života, nešto što smo stvarno videli. Moja je o beskućniku koji hrani uličnog mačora, i beskućnici koja sve što ima deli sa malim tronogim psom.

Ako vam to zvuči zanimljivo, kliknite na Seeking Human Kindness i naručite; možete da birate između papirnog i Kindle izdanja, ko šta voli.

Friday, 20 June 2014

Svašta inspiriše

Ne znam odakle mi inspiracija za ovu priču. Osim što sam već napisala nekoliko sličnih, a pisanje jedne priče neretko za sobom povlači i drugu. Slična kao prethodna, a opet, nešto je drugačije. Možda mračnije. Možda gore. A možda i ne.
U svakom slučaju, unekoliko se razlikuje.
A tu su i slike poput ove. One uvek inspirišu.



Krilata devojčica sa očima ajkule

Milanov dan je bio dobar, kada se sve uzme u obzir. U školi je dobio samo nekoliko šamara, nisu ga pretukli, nije bio krvav ni pocepan, što znači da se majka neće ljutiti na njega. Niko ga nije sapleo ni pretukao ni dok se vraćao kući. Sve u svemu, dobro.
A onda je u travi iza trotoara video devojčicu.
Nije mu bilo jasno kako ljudi samo prolaze pored nje. Izgledala je kao da joj je dvanaest, kao i njemu, i premda nije bila debela kao on, bili su približno iste visine, što znači da nije sićušna – i plus ima krila kao šišmiš. Kako niko ne zastane da bar pogleda krilatu devojčicu, kad valjda svi znaju da ljudi nemaju krila?
Ali, ne. Niko ni da je pogleda. Kao da ne postoji. Ili kao da je ne vide.
Milan je shvatio da pilji u čudnu devojčicu, i da mu ona uzvraća pogled. Oči su joj bile crne kao i duga kosa, i, tako bez beonjača, podsećale su ga na oči ajkule. Duga bela haljina, savršeno čista uprkos tome što sedi na travi, upotpunjavala je utisak opake devojčice iz horor filma.
Možda je ljudi primećuju, ali se plaše da je pogledaju.
Ne, onda bi ubrzali korak.
Devojčica se promeškoljila, i Milan je video da joj je jedno krilo povređeno. Visilo je pod neprirodnim uglom. Devojčica je očigledno primetila u šta on gleda, i tiho zarežala.
„Hej, neću ti ništa“, reče Milan. Želeo je da zvuči ubedljivo i umirujuće, ali mu je glas ispao piskav. „Stvarno neću.“
Devojčica je i dalje piljila u njega.
„Ovaj, kako to da se svi ponašaju kao da te nema? Je l' te vide ovi ljudi uopšte?“
Devojčica je odmahnula glavom.
„Super, ispašće da pričam sam sa sobom.“
Devojčica je piljila u njega saosećajno kao ajkula.
„Ovaj, hoćeš kod mene, dok ti se ne oporavi krilo? Ako te moja majka ne vidi, ne bi trebalo da bude problema. I biće puno hrane, majka me stalno kljuka, kazaću joj da ću da jedem u sobi i biće presrećna ako ništa ne ostane.“ Milan shvati da brblja, i da je upravo pozvao krilatu devojčicu sa očima ajkule da se useli kod njega dok se ne oporavi. Nije mu bilo žao što ju je pozvao. Nadao se da ne misli da je brbljivi idiot. Pitao se zašto ne reaguje. Možda ipak misli da je blebetava budala.
Okrenuo se i krenuo ka kući, stambenoj petospratnici. Osećao se kao da mu neko pogledom buši rupu u potiljku. Osvrnuo se, i video da ga čudna devojčica prati.
Nasmešio se.

Majka ga je pozdravila i poslala ga da opere ruke, pa da jede. Nije spomenula krilatu devojčicu koja ga prati u stopu. Milan je zaključio da je verovatno ne vidi.
Odveo je devojčicu u svoju sobu, ostavio torbu sa školskim knjigama i otišao da opere ruke. Rekao je majci da će jesti u sobi i oteturao se sa poslužavnikom punim hrane. Njegovoj majci to nije smetalo; dokle god ne odbija hranu koju mu je spremila, bilo joj je svejedno gde će je pojesti.
To što mu uvek sprema previše hrane pokazalo se korisnim. Devojčica nije htela hleb, ali je pojela skoro svo meso, više od pola zelene salate i malo graška. Milanu je ostalo dovoljno hrane, a njegova majka je bila presrećna kada je videla ispražnjeni tanjir i činiju za salatu.
„Još kad bi mogao malo da smršaš“, uzdahnula je. Naravno, kad ne pojede sve, gunđala je da se muči zbog njega, a on mrljavi kao beba. Nikad je neće razumeti.

Devojčici se nisu dopali ni krevet ni kauč, pa je odmakao kauč od zida i uz pomoć jorgana, jastuka i čaršava napravio joj nešto između jazbine i gnezda. Skoro da se nasmešila, i smesta se tu zavukla. Nije znao da li je zaspala, ali mu je bilo glupo da viri i proverava.
Seo je da radi domaće zadatke i pustio devojčicu da se odmara.

Nije zaista mislio da će se nešto bitno promeniti od kada je doveo devojčicu. Znao je već da se kod njega nikad ništa ne menja – podsmevaju mu se u školi što je debeo i tuku ga, nastavnike nije briga, majka se ljuti kad dođe kući krvav i pocepan – ljuti se na njega, ne na one koji ga tuku. Nekad i od nje dobije batine. Pa ga zatrpa hranom, ljuti se ako sve ne pojede, i uzdiše što ima tako debelog sina.
Bio je u pravu. Ništa se nije promenilo, bar ne mnogo. I dalje je skoro svakodnevno dobijao batine, vraćao se kući krvav i pocepan, nekad dobijao batine i od majke. Jedino nije više morao toliko da jede, pošto bi devojčica svaki put pojela većinu hrane. Onda bi se vratila u jazbinu/gnezdo i spavala, ili šta je već radila tamo.
Pokušavao je da priča s njom. Uzalud. Pogledala bi ga kad unese hranu u sobu, i to je bilo to. Ponekad bi ga pogledala i ako joj se obrati, ali nije odgovarala. Nakon izvesnog vremena, zaključio je da verovatno ne ume da govori. Ili možda ne može. Ako ima krila kao šišmiš i oči kao ajkula, možda se još po nečemu razlikuje. Možda joj je grlo drugačije, pa može da reži, ali ne i da priča kao ljudi.
Nakratko je pomislio da ga devojčica možda ne razume, ali se setio da ga je pratila kad joj je to predložio, i da je jednom odmahnula glavom u odgovor na pitanje koje joj je postavio. Zato joj je pričao o sebi, i zapitkivao je da li joj je dobro, treba li joj nešto. Nije reagovala na njegovu priču, niti mu je odgovarala na pitanja. Nije čak ni klimala ni odmahivala glavom.
Pokušao je sa gestikulacijom.
Zavukla se u jazbinu.
Pokušao je sa gestikulacijom u vreme jela.
Odnela je hranu u jazbinu.
Dao je sve od sebe da ne zaplače. „Niko neće da se druži sa mnom. Ne znam zašto sam mislio da si ti možda drugačija“, rekao je, i nije je više gnjavio.

Nakon poslednjeg pokušaja komunikacije, stvari su upale u rutinu. Vratio bi se iz škole (devojčica bi ponekad njuškala vazduh kad dođe krvav), doneo joj hranu, odneo majci prazne tanjire i činije, seo da uči i radi domaće zadatke. Devojčica bi se zavukla u jazbinu i to bi bilo to. Tako je prošlo mesec dana.
Sledećih mesec dana devojčica bi ponekad ispuzala iz jazbine, sela i posmatrala ga dok uči, čita knjige ili gleda neki film. Krilo joj je izgledalo bolje, pa je pomislio da će možda sad hteti da priča ili na neki način komunicira s njim.
Nije.
Samo je sedela i gledala ga. Izgledalo je da je uopšte ne interesuju ni knjige ni filmovi. Možda ih nije razumela, mada je s njom bilo nemoguće reći šta i koliko razume.
Začudo, nije mu smetalo što ga ona netremice posmatra po dva-tri sata, ili duže. Nije bio nervozan zbog toga. Nije se plašio. Nije to bilo nešto na šta bi se navikao, nije mu postalo uobičajeno to što ga ona toliko dugo gleda, ali mu nije ni smetalo.
Sedela je i gledala ga i to je bilo to. Tako je prošlo još mesec dana, inače istih kao i pre njenog dolaska, osim što je malo izgubio na težini jer je manje jeo.

Kada se vratio kući dva i po meseca nakon što je pronašao devojčicu, zatekao ju je na kauču. Ustala je čim je ušao u sobi i raširila krila. Izgledala su zdravo.
Oprezno joj je prišao. „Smem li da ti dodirnem krila?“, pitao je. Izmakla se. „U redu, neću. Drago mi je da ti je bolje.“
Devojčica je otišta do prozora i otvorila ga. Skočila je na sims.
„Nedostajaćeš mi“, rekao je. Okrenula se ka njemu i osmehnula mu se.
Nisu joj samo oči bile kao kod ajkule. Takvi su joj bili i zubi. Redovi i redovi vrlo šiljatih zuba. Zuba stvorenih da rastržu. Puna usta zuba, bukvalno.
Uzvratio joj je osmeh. Nije znao da može da se oseća toliko srećno.
Devojčica je skočila sa simsa i poletela. Pratio ju je pogledom dok nije nestala. Osmeh mu nije silazio s lica.

Sledećeg dana, kad su mu prišli u školi, nasmešio im se. Sklonili su se. Nisu mu više prilazili.

Kada mu je majka servirala ručak, odbio je da pojede previše. Majka je počela da priča o tome kako se muči oko njega, a on neće... Nasmešio joj se. Umukla je. Nutkala ga je hranom još nekoliko dana, pa je prestala i prihvatila da će on jesti koliko sam hoće.


 Nastavio je da se smeši.

Tuesday, 29 April 2014

Smilodoni inspirišu

Naslov je aluzija na Sanjaju li androidi električne ovce?, i sem te sličnosti, ova priča nema ama baš nikakve veze sa tim (a ni bilo kojim drugim) Dikovim delom.
Priče često nastanu kada se upitate: "A šta bi bilo kad bi se to-i-to desilo, kako bi takav-i-takav lik reagovao?" Umeju li smilodoni da predu? je jedan takav odgovor.



Umeju li smilodoni da predu?

Probudila sam se i na sredini sobe videla tigra kako sedi i posmatra me.

Živim u jednosobnom stanu na šesnaestom spratu. Nemam tigra. Tigrova u Beogradu ima samo u zoološkom vrtu. Ako im je i pobegao tigar, kako je dospeo kod mene?

Shvatila sam da ga uporno u mislima nazivam tigrom, iako to nije bio.

Ono što jeste bio... Tek to ne bi trebalo da se nalazi u mom stanu. Ni u Beogradu. Ni bilo gde na planeti, već deset hiljada godina.

Smilodon koji je sedeo na manje od metar od mene mirno me je posmatrao. Zevnuo je, kao da mu king sajz očnjaci već i pre toga nisu bili upadljivi.

Smilodon. Vrsta izumrla pre deset hiljada godina. Greškom nazivani sabljastim tigrovima, iako tigrovi nisu bili.

Ovaj mi je ličio na Smilodon populator, najkrupniji od smilodona. Neki primerci su bili i petsto kilograma teški. Ovaj je valjda imao četristo pedeset kila, tu negde.

Ispružila sam ruku. Prišao mi je. Pomazila sam ga po glavi. Počeo je da prede.

Umeju li smilodoni da predu?

Ovaj je očigledno umeo.

Osetila sam kako mi se licem širi kez. Moj sopstveni smilodon! Pomerila sam se unazad, i smilodon mi je skočio na krevet. Krevet je zakrckao, ali je izdržao. Smilodon se udobno smestio pored mene, nastavljajući da prede. Krevet je krckao dok se nameštao. Meni kez nije silazio s lica.

Zagrlila sam veliku preduću mačku i ponovo zaspala.

Oduvek sam želela mačku-mezimca.

Thursday, 10 April 2014

Krila inspirišu





Ista priča Ursule Legvin koja me je inspirisala na One što nastavljaju da lete (The Flyers of Gy) inspirisala me je i na ovo.






Bolesni i Bogalji


Imala sam deset godina kada sam dobila mlađeg brata. Sa nestrpljenjem sam ga čekala; svi moji prijatelji imali su brata ili sestru, samo sam ja bila jedinica. Niko me nije popreko gledao zbog toga, svi su znali da mi je mama slabog zdravlja, ali sam ipak čeznula da i ja dobijem brata ili sestricu, naravno, ako to ne bi povredilo mamu.

A onda su mi roditelji rekli da će mama, zaista, roditi bebu. Gledala sam kako joj stomak raste, i nestrpljivo čekala. Kada je došlo vreme, tata ju je odveo u bolnicu, i vratio se sam. Rekao mi je da je to normalno, i da će mama neko vreme morati da bude u bolnici. I sama sam znala da to tako ide, iz priče prijatelja, pa se nisam posebno brinula za mamu i brata ili sestricu.

Nakon nekog vremena, mama se vratila iz bolnice. Dobila sam brata. Tada su mi roditelji rekli da je moj brat rođen kao jedan od Bolesnih, da su mu uradili operaciju, i da je moguće da će u početku puno plakati, da se ne ljutim na njega što plače jer ga puno boli.

Jedan od Bolesnih. Znala sam da takvi postoje – deca rođena sa krilima prekrivenim kožom – ali mi nikada nije palo na pamet da bi se i moj brat mogao roditi takav. To je bilo nešto užasno, nešto što se dešava drugima, ne i mojoj porodici. U školi smo učili da su krila sada bespotrebni evolutivni zaostatak. Bila su funkcionalna, postojali su krilati pripadnici naše vrste, doduše rođeni u drugim zemljama, gde se nisu vršile operacije, i oni su radili posebne poslove, ali ta krila bila su strahovito nepraktična, smetala su prilikom korišćenja normalnog nameštaja, prilikom kretanja u normalnim kućama, bila su beskorisna za bilo šta osim za letenje, a niste ceo život mogli da provedete leteći unaokolo.

Bojala sam se da će me prijatelji gledati sa sažaljenjem, ili, možda, čak i odvratnošću, kada čuju da je moj brat rođen kao jedan od Bolesnih, ali nisu. Grlili su me i svi su bili puni razumevanja; najbolja drugarica mi je čak šapnula da je i njena sestrica rođena takva, ali da se stidela da priča o tome.

Majka se sporo oporavljala, jer je prilikom rađanja krilate – Bolesne – bebe izgubila mnogo krvi, ali je izgledalo da će ipak biti dobro. O bebi se najviše brinuo tata; nekad me je puštao da mu pomažem, pa sam tako videla velike crvene ožiljke na bratovljevim leđima. Znala sam da je to od krila koja su nekad bila tu, pa su ih u bolnici uklonili. Bilo mi je žao što će moj brat imati te velike, ružne ožiljke, ali mi je tata objasnio da će mu, kad bude veći, ožiljke operacijama ukloniti, tako što će mu presađivati kožu sa drugih delova tela, i da će onda izgledati sasvim normalno.

Mogla sam da se setim, tada. Mogla sam da shvatim. Imala sam male ožiljke, tu i tamo, a nisam se sećala povreda koje su do tih ožiljaka dovele. Ali, nisam želela da razmišljam o tome.

Ionako nije bilo lako razmišljati, uz brata koji nije prestajao da plače. Najčešće nije bio posebno bučan, nije jačina njegovog plakanja bila ta koja me je sprečavala da spavam. Ono zbog čega nisam mogla da spavam bila je tuga. Zvučao je toliko tužno da bih se i ja rasplakala, krišom, da ne probudim roditelje ukoliko su kojim slučajem uspeli da zaspe.

Jednog jutra, moj brat se nije probudio. Umro je u snu. Mama mi je tiho rekla da nije mogao da podnese da živi bez krila, da se to ponekad dešava. Tata nije rekao ništa.

***

Imala sam petnaest godina kada su mi rekli. Tako je po zakonu, svako sazna na dan kada napuni petnaest godina. Nije ono bila nikakva retkost da se moj brat rodio kao Bolestan. Svi smo se tako rađali, i svima bi nam uklonili krila, onima dovoljno srećnim da se rode u civilizovanim zemljama. I oni rođeni u varvarskim zemljama mogli su da uklone krila, bilo u svojoj zemlji, bilo u nekoj drugoj, ali tek kad odrastu. To bi bila njihova lična odluka, ne zakon njihove zemlje. Neki su ih uklanjali, i nalazili dobro plaćene poslove, i živeli u lepim kućama. Drugi bi odabrali da zadrže krila, i imali slabo plaćene poslove, i živeli bi gde stignu. Naša zemlja nije bila takva, niti smo imali potrebu za Bolesnima. Bili smo civilizovani i razboriti, nismo se zanosili sanjarijama o nepraktičnom letenju.

Samo što mama više nije htela da rađa. Nikada mi to nije rekla, ali sam zamišljala da nije mogla da podnese da joj još jedna beba umre jer ne može da podnese to što su joj oduzeta krila.

Možda i nije zbog toga odbijala da rađa. Možda je postojao neki drugi razlog. Moguće je i da moj brat nije umro jer nije mogao da podnese gubitak krila, možda su šok i bol zbog operacije bili previše za njega, a on preslab. Ne znam. Ali volela sam da mislim da je odbio da živi bez krila, to mi se činilo tako romantičnim.

Ponekad sam u našem gradu viđala Bolesne, ali su prošle još dve godine dok nisam skupila hrabrost da priđem jednom od njih.

***

To sam učinila impulsivno, bez razmišljanja. Bio je u pitanju muškarac možda pet godina stariji od mene, preplanule kože, u čizmama pripijenim uz nogu, pripijenim pantalonama i tesnoj majici bez rukava sa otvorima za krila. I krila su mu bila preplanula. Nosio je glasničku torbu. Prišla sam mu, i pitala ga smem li da dodirnem njegova krila. Srce mi je ludački tuklo, uplašila me je sopstvena hrabrost. Ili drskost?

Straha je nestalo čim mi se osmehnuo i odgovorio:

“Naravno.”

Dotakla sam njegova krila. Koža je bila veoma glatka. Ispod sam osećala mišiće. Bilo je neverovatno. Osetila sam kako se smeškam, bleskasto. Podigla sam pogled sa njegovih krila, pogledala ga u lice, pitajući se hoće li mu u očima biti podsmeh. Nije. Bila je tu samo toplina.

Sledeća misao me je navela da pocrvenim.

“Sigurno ti često ovo traže”, rekla sam, trudeći se svim silama da makar ne oborim pogled, kad već imam taj blesav kez i kad sam pocrvenela.

“Ponekad”, odgovorio je.

“Da li ti smeta?”

“Ne ako neko ne pokuša da ih iseče”, mirno je odgovorio.

“Šališ se”, zaprepašćeno sam rekla. Zašto bi neko želeo da povredi Bolesnog? Nisu nikom smetali, nisu bili nasilni, a bili su korisni za neke stvari.

“Dešava se”, slegao je ramenima.

“Pa šta radiš kad se to desi?”

“Sklonim se. Brži sam i jači od onih koji to pokušaju, a za one uporne imam i nož.”

Na te reči sam se odmakla od njega. Delovao je zabavljeno.

“Planiraš da mi odsečeš krila?”

“Naravno da ne!”

“Čega se onda plašiš?”

Samoj sebi sam delovala luckasto. On kao da mi to uopšte nije zamerio. Pričali smo celo popodne, ispitivala sam ga o tome kako je leteti (nema ničeg lepšeg), zar ne bi želeo dobar posao i lep dom (sviđa mu se njegov posao, i dobro mu je gde god uspe da se smesti), hoće li neka devojka hteti da živi s njim kad nema dobro plaćen posao i lep dom (rano mu je da misli na to, ali biće to devojka slična njemu, sa krilima), kakva je njegova zemlja (normalna, ne seče decu na rođenju). Tu sam zastala.

“Krila su nepraktična”, pobunila sam se, ni sama ne verujući zaista u te reči.

“Na odrasloj osobi je da odluči hoće li ih zadržati ili ne”, odgovorio je. “Sa odraslima je i znatno manji rizik da će umreti nakon odbacivanja.”

Na te reči sam otrčala od njega.

***

Videla sam ga ponovo nekoliko meseci kasnije. Prišla sam mu, i nastavili smo razgovor kao da nikakvog naglog prekida nije bilo. Nije izgledao kao da mi bilo šta zamera.

Pitala sam ga da li se nekad desi veza između nekog bez krila i Bol... Nekog sa krilima. Rekao mi je da se to dešava. I da se dešava da oni bez krila odu u takozvane varvarske zemlje, kako bi tamo mogli da imaju krilatu decu. Decu koja neće umreti od tuge za krilima.

Ovog puta nisam pobegla. Umesto toga, upitala sam:

“Zastao si kad si rekao 'oni bez krila', da li i vi imate neki naziv za nas, kao što mi vas zovemo Bolesnima?”

Oklevao je.

Čekala sam.

“Bogalji”, napokon je rekao, toliko tiho da sam ga jedva čula. Kao da je očekivao da ću opet pobeći. Nisam.

“Ima smisla”, tiho sam odgovorila.

“Znaš”, počeo je. “Mogao bih te odvesti negde gde bi mogla da imaš bebu koja će moći da bira.”

Tada jesam otišla.

***

Od tada su prošle godine. I dalje ponekad razmišljam o njegovim rečima. Nisam ga više videla, ali povremeno pričam sa drugim Bolesnima. Sa drugim krilatima, kako ih sad u mislima nazivam. Pitala sam ih za njega; nisam srela nikog ko ga poznaje, rekli su mi da je najverovatnije promenio posao, ili da prenosi poruke negde drugde. Oni se retko kad dugo zadrže na jednom mestu, lete kuda ih krila odnesu.

Svi su bili veoma ljubazni prema meni. Kao da znaju – a možda zaista i znaju – o čemu razmišljam.

Zamišljam kako bi to bilo, imati krilatu bebu. Bebu koja bi zadržala svoja krila. Dete koje bi učilo da leti. Dete koje bi jednog dana odletelo tamo gde ga krila odnesu, dok bih ja ostalana zemlji, nemoćna da ga sledim, nemoćna da i sama odletim kuda me srce vodi, gde god to bilo.

Da li bih stvarno volela to dete? Ili bih ga mrzela, koliko god to užasno zvuči, jer može nešto što ja nikada neću moći?

Ako odluči da zadrži krila i da leti, da li bih ga mrzela zbog toga? Ako odluči da odbaci krila, da li bih ga zbog toga mrzela, nakon što sam ostavila sopstvenu zemlju i sve koje znam kako bi ono imalo izbor?

Da jednog dana ovde rodim dete i da mu u bolnici odmah nakon rođenja odstrane krila čini mi se preteškim. Nepravednim. Surovim.

Da ga rodim negde drugde, gde bi moglo da zadrži krila, ne znam da li bih ga mrzela. Ne znam da li bih mu lično odsekla krila.

Zaista ne znam.

Friday, 4 April 2014

Kineski filozofi inspirišu



"Jesam li ja čovjek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovjek?"
Čuang Ce





Snovi


Sanjala sam da sam pisac.

Ustala sam, protegla se, otišla pod tuš. Vodu normalno tražim samo kad sam žedna, ali sa ovako nespretnom anatomijom bilo bi teško olizati se, a ne dolazi u obzir da budem prljava. Nakon tuširanja sam očetkala ono malo krzna koje sam imala, i namazala se kremom; u ovom obliku nije dovoljno samo povremeno pojesti žumance.

Potražila sam hranu, dve jabuke, i skuvala zeleni čaj sa mirisom jasmina. Neobična hrana, neobično piće, ali telo ih je tražilo.

Uključila sam laptop i, uz miris jasmina, nastavila sa radom na započetom romanu. Imala sam priču u glavi, trebalo je samo usmeriti je u lep oblik. Išlo je.

Nakon nekoliko sati, kada je ukočenost postala nepodnošljiva, ustala sam i protegla se. Shvatila sam da se ovo telo znatno lakše ukoči i teže razmrda od onoga na koje sam navikla, pa sam nakon toga češće prekidala rad da bih se protegla, prošetala, igrala se na sobnom trenažeru.

Uz pisanje je bilo lako zaboraviti na glad, pa me je tek spoticanje prilikom jednog od ustajanja podsetilo da bi trebalo nešto da pojedem. Našla sam suvo meso i sir i paradajz i krastavac. Prevelika količina hrane me je učinila sanjivom, ali sam nastavila da pišem. Pisanje je tu bilo najbolji deo, kao igra, kao lov.

Nakon dana provedenog u pisanju, zaspala sam.

I probudila se, u svom uobičajenom gipkom telu prekrivenom sjajnim crnim krznom, u telu u kome sam mogla normalno da se oližem, da naoštrim kandže o nameštaj, da zanovetam dok mi ne sipaju hranu u posudu, da predem, da lovim muve koje su se razletele unaokolo.

Nadala sam se da ću sledeći put sanjati da imam krila. I taj san je bio dobar.

Monday, 17 March 2014

Anime inspirišu



Bajke inspirišu. Obrade bajki inspirišu. Jedna takva obrada je i anima Pet Shop of Horrors, rađena prema istoimenoj mangi. Posebno me je inspirisala treća epizoda, Despair, i tako je nastala priča Glad iz Mačjih snova.







Glad

Ležala je i plakala. Ne zbog bola u njenim nežnim stopalima, strahovitog bola koji je trpela svaki put kad zakorači, bola kao da hoda po oštrim noževima, baš kao što joj je veštica rekla. Ne zbog glasa koji joj je oduzet, glasa kojim bi svakog čoveka mogla da začara sa istom lakoćom kao i bilo koja od njenih starijih sestara. Ne čak ni zbog toga što više nikad neće videti svoje drage sestre.

Plakala je jer je bila odbačena. Želela ga je od kad ga je videla, obratila se morskoj veštici za pomoć, platila svojim glasom kako bi umesto repa dobila noge, plaćala bolom pri svakom koraku, sve kako bi bila s njim. Isprva, činilo se da mu je draga, svuda ju je sa sobom vodio, činilo se da će joj uspeti da mu osvoji srce. Ostala bi nema, udaljena od dragih sestara, svaki korak bi joj bio bolan, ali sve bi to vredelo kad bi bila s njim.

Ali ne. Neće biti njen. Neka druga je došla. Princeza iz neke druge zemlje, kao da i ona sama nije bila princeza iz morskih dubina, samo kad bi mu to mogla reći. Ta princeza ga je uzela za sebe, venčaće se sa zalaskom sunca na tom istom brodu na kome su sad bili. A kad se to desi, ona, koja ga je toliko želela za sebe da se odrekla svega što je znala i što joj je bilo drago, pretvoriće se u morsku penu, i zauvek nestati.

Zato je plakala, neutešna, skrivena od svih – ko bi pa primetio nemu, uplakanu devojku kojoj nikad ni ime nisu saznali, ko bi je primetio u jeku priprema za venčanje njihovog princa?

*

Nisu morale da čuju njene jecaje da bi znali šta joj sledi. Sestre su joj bile, razumele su snagu njene želje, razumele su i šta će se desiti ako ne uzme tog nezahvalnog smrtnika sebi. Kako im je bila mila sestrica, najmlađa, mezimica svih, plivale su morskoj veštici što su brže mogle, tražeći savet i pomoć. Ona je moćna, ona će znati.

Veštica ih je dočekala podsmešljivim osmehom. Da, znala je šta sledi njihovoj sestri. Nije izgledala uznemireno zbog toga.

“Šta joj može pomoći, znaš li?” upita najstarija sestra, dok su ostale uzrujano plivale iza nje.

“Znam,” odgovorila je mirno veštica.

“Pa govori onda, naređujem ti!”

“Niko meni ne naređuje sem morskog kralja, a on bi te kaznio za drskost da sebi prisvajaš pravo koje je samo njegovo!”

Najstarija sestra je osetila bes. Njena najmlađa sestrica bi se svakog časa mogla pretvoriti u morsku penu, a ova matora odugovlači! Ipak, kako je sestricin život bio u pitanju, suzdržala se, i umiljato rekla:

“Oprosti mi, iz mene govori strah za milu sestricu. Pomozi nam, pomozi joj, molim te, ako ikako možeš!”

Veštica se nasmešila. To nije bio prijatan osmeh, pokazivao je mnogo njenih zuba, zuba koji nisu ni bili blizu krnjavih i manjkavih kakve bi očekivali od starice, već više nalik na zube ajkule, a oči su joj pokazivale onoliko saosećanja koliko bi i ajkuline učinile.

“To je već bolje. Pomoći ću, ali moja pomoć ima cenu.”

“Sve,” rekla je najstarija sestra, a ostale su joj se pridružile. Sve za njihovu sestricu.

Veštica im je u ime naplate odsekla njihove predivne duge kose, njihov ponos. Ćutke su to otrpele – vikanje ne bi pomoglo, a sirene ne mogu da plaču, plakanje i rep ne idu. A onda im je rekla šta im je činiti.

Najstarija se razbesnela.

“Pa to smo i mi mogle da smislimo!”

“Mogle ste,” odvratila je veštica. “Ali niste. Kao što ni vašoj sestri nije bila potrebna moja pomoć kako bi odbacila rep i dobila noge, ta sirene su to od pamtiveka radile kad bi pošle za nekim smrtnikom.”

“Zašto onda plaćamo cenu?”

“Zato što ne razmišljate.”

Uprkos besu, sestre su morale da se slože sa vešticom. Zbilja, toga su i same mogle da se sete.

Bes nisu mogle da iskale na veštici, ali, nema veze. Postojao je brod pun smrtnika sa kojima će se poigrati.

Dok su plivale, već su zaboravljale na poniženje odsečene kose, i smejale su se.

Utihnule su kad su stigle blizu broda. Tiho, sasvim tiho, da ih nijedan smrtnik ne čuje, približile su se brodu, i pronašle mesto na kome je njihova sestra jecala. Dan se bližio kraju. Nije bilo još mnogo vremena.

*

Isprva, nije čula njihovo tiho dozivanje. Onda je okrenula svoje uplakano lice k njima. Začudile su se vodi koja joj je tekla niz obraze, ali, nije sad bilo vremena za objašnjavanje.

“Sestrice, kod veštice smo bile, i rekla nam je kako se možeš spasti, i kako da ga uzmeš sebi,” užurbano joj je rekla najstarija. Najmlađa je upitno pogledala.

“Ne daj ga smrtnici, sestrice, ne daj ga. Seti se šta smo. Mi ne delimo. Nemoj ga deliti sa smrtnicom, nemoj ga prepuštati njoj.”

Najmlađa je izgledala zbunjeno. Bila je još više zbunjena kada su se njene sestre – gde li je bila njihova duga, divna kosa? - udaljile od broda, i otplivale ka hridima.

A onda su sirene zapevale, glasovima toliko visokim da ih je samo ona mogla čuti, ona i druga morska stvorenja. Oslušnula je, i nastavila da sluša dok joj se licem širio osmeh, dok se prisećala šta je, dok se prisećala da ne mora da deli čoveka koga je odabrala za sebe, da ga ne mora nikome dati, da ga može uzeti.

Pevale su o gladi.

*

Kao da su svesne šta je naumila, sestre su promenile pesmu. To je bila pesma umilna, koju smrtnici nisu mogli sasvim da čuju, ali koja ih je mamila i umirivala, pesma koja joj je omogućila da tiho ode do prinčeve kabine, koracima bolnim – uskoro će se tih bolova osloboditi – da je niko ne primeti dok ulazi u kabinu u kojoj su razgovarali princ i njegova nevesta.

Princ i nevesta su je videli, i zbunjeno joj se osmehnuli. Šta li je nema sirotica tu tražila? Nisu se bojali, nisu imali razloga. Kad je razlog stigao, nakon što je zgrabila nevestu i poput krpene lutke je odbacila o zid kabine, stvari su se prebrzo dešavale da bi bilo mesta za strah. Prebrzo, i nerazumljivo.

Princ nikako nije razumeo kako je ta nema sirotica odjednom dobila puna usta šiljatih zuba, ni opake kandže umesto noktiju. Ništa mu nije bilo jasno dok mu je, živom i zbunjenom, iz grudi čupala srce koje je još uvek kucalo, i na njegove oči ga pojela. I dalje je bio zbunjen dok je njegova od udarca ošamućena nevesta, došavši malo sebi, zavrištala kad je videla zubato čudovište sa kandžama kako joj proždire ženika.

Kad je završila sa njim, mala sirena se nasmejala. Ponovo je imala svoj glas, kao i rep umesto nogu. Nijednom nije pogledala nesuđenu nevestu koja se sada samo bleskasto smeškala, videći ko zna šta, čujući ko zna šta. Uz pomoć snažnih ruku i još snažnijeg repa odvukla se preko palube dok su njene sestre treću pesmu pevale, pesmu olujnu, koja će brod pun zanesenih mornara razbiti od hridi.

Skočila je u vodu, smejući se. Njen princ je sada zauvek bio s njom, a i sestre će se uskoro pogostiti.


Sve je bilo kako je i trebalo da bude.

Monday, 10 March 2014

Radionice (mogu da) inspirišu



Nekada davno, učestvovala sam na sada ugašenoj radionici za pisce. Na engleskom jeziku. Prvi put kada sam učestvovala, tema su bili zmajevi (podforum fantasy, što znači da je i žanr bio unapred određen). Ova priča iz Mačjih snova nastala je tamo.




Vitez, princeza i zmaj


Nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji, živeli su kralj i kraljica. Zemlja je bila mirna i bogata i njih dvoje su bili jako srećni. Jedino ih je činilo tužnim to što nisu imali dece. Jako su želeli dete, a ni njihovom narodu se nije sviđalo što nema nikog ko bi nasledio presto. Sad, te zlobnike što su se bunili i pričali svašta je bilo lako ućutkati, ali nedostatak naslednika jeste bio problem.

I zato je kraljevski par bio još srećniji kada su dobili predivnu, zdravu devojčicu. Istina, to nije u potpunosti ućutkalo zlobnike, prigovarali su da niko nije ni znao da je kraljica u blagoslovenom stanju, da tamnokosa devojčica – lepo i zdravo dete, to niko nije sporio – ne liči na svoje zlatokose roditelje, ali, imali su kralj i kraljica one koji će se pobrinuti da večiti nezadovoljnici ne šire svoje izdajničke priče.

Princeza je rasla i svi su je voleli. Bila je lepa i dobra, zdrava mada pomalo sklona samotnim šetnjama, i umela je da peva poput slavuja. Poput većine zdrave dece, brzo je rasla, a uz to je postajala sve lepša, i kad je napunila petnaest godina roditelji su počeli da traže princa koji bi bio dostojan njihove prelepe kćeri.

A onda se desila strahovita nesreća. U kraljevstvo je doleteo zmaj, veliki, crnih krljušti, i oteo princezu dok je sedela u vrtu. Niko od slugu nije bio u stanju da ga zaustavi, jedva da je iko bio sposoban da kasnije kaže išta suvislo, toliko su se svi uplašili. Jedan od slugu je uspeo da primeti da je strašni zmaj imao srebrne oči, i to je bilo to. Kralj, besan jer nisu uspeli da mu sačuvaju kćer, naredio je da ih sve pogube, a zatim objavio da će junak sposoban da mu vrati kćer dobiti princezu za ženu, i kraljevstvo pride.

To je privuklo mnoge hrabre ljude, mada više onih nižeg roda nego plemića. Prinčevi su uglavnom smatrali da je, ma koliko princeza bila lepa a njeno kraljevstvo bogato, ipak previše riskantno jurcati unaokolo za zmajem. Ali, niko od tih junoša i pustolova nije uspeo da vrati princezu, uglavnom o njima ne bi bilo nikakvih vesti jednom kada bi se prihvatili zadatka.

Konačno, pojavio se jedan vitez na velikom belom konju, i vitez i konj u solidnim, blistavim oklopima. Vitez je bio plećat i snažan, a delovao je i u nekoj meri bistrije od svojih prethodnika, pa se kralj ponadao da će možda uspeti.

Vitez se zaputio na dugo i neizvesno putovanje. Raspitivao se po celoj zemlji kuda je zmaj odleteo, i, mada su mnogi lagali da su videli zmaja, ipak je postojao sasvim dovoljan broj onih koji su zaista videli džinovsku leteću zver da nije bio problem pratiti je. Vitez je putovao kroz mnoge zemlje prateći glasine o velikom crnom zmaju, i nije bio preterano iznenađen kada je dospeo do Zmajevskih planina, staništa mnogih zmajeva, planina poznatih po tome što su njihovi kameniti obronci bili potpuno crni od plamena mladih zmajeva koji su na njima uvežbavali bljuvanje vatre.

Krupna krilata senka je preletela iznad viteza i njegovog konja. Vitez je podigao pogled i video mladog zmaja zelenkastih krljušti kako lebdi iznad njega i radoznalo ga posmatra. Većina konja bi podivljala od straha čak i zbog zmajevskog mladunčeta, ali vitezov konj je bio od plemenite pasmine bojnih konja, dresiranih za bitku i rat, i nije ga bilo lako uplašiti, baš kao ni njegovog gospodara.

„Zdravo,“ reklo je zmajče. „Šta ćeš ti ovde?“

Ne pokazujući nikakvu zbunjenost pred zveri sposobnom da govori kao čovek, vitez je odgovorio:

„Tražim lepu tamnokosu devu od petnaest leta koju je ovamo doneo veliki zmaj crnih krljušti i srebrnih očiju.“

Zmajče se zamislilo.

„Crni, kažeš? Nema ih mnogo, a u poslednje vreme sam video samo jednog koji je doveo nekog sa sobom. Prati me, pokazaću ti koja je njegova pećina.“

Na ovo je vitez ipak bio zbunjen.

„Ne bojiš se da bih mogao nauditi tom zmaju?“

Zmajče se zakikotalo, a potom je počelo da se smeje, i dugo mu je trebalo da se smiri.

„Ne,“ konačno je uspelo da odgovori sad već iznerviranom vitezu. „Pojma nisam imao da ste vi ljudi toliko zabavni.“

Iznervirani vitez je pratio zmajče koje se i dalje povremeno kikotalo. Pokazalo se da je zmajić, uprkos kikotanju, uviđavan prema svom ljudskom pratiocu, jer je pažljivo zastajao kako bi mu dopuštao da ga stigne, i nije pokazao nestrpljenje čak i kada je uspon kameniti obroncima postao previše nezgodan za velikog bojnog konja, pa je vitez bio prinuđen da sjaše i nastavi peške.

Konačno, dospeli su pred veliki kameni ulaz, vitezu sličan drugim kamenim ulazima koje je usput video.

„Slobodno uđi,“ rekao je zmajić. „Ako je u lovu ili negde, siguran sam da mu neće smetati da ga sačekaš.“

„Hvala ti,“ odgovorio je vitez pomalo kruto. Zmajče se još jednom zakikotalo i odletelo.

Polako i oprezno, vitez je ušao u pećinu i isukao svoj veliki mač. Mač, kao ni hrabrost i ratnička veština, ga još nikad ne behu izneverili, i vitez se u njih pouzdao i ovog puta. Sačekao je da mu se oči naviknu na polumrak pećine, a zatim produžio unutra, svih čula na oprezu, uprkos oklopu krećući se spretno poput mačke. Bio je to jedan veoma sposoban vitez.

Par blistavih srebrnih očiju koje je odjednom video ga je ipak iznenadio, mada je ono što ga je iznenadilo još više bila činjenica da su pripadale čoveku, mladom muškarcu koji mu se nije činio stariji od njega samog. Čovek je bio nag do pojasa i bos, što je objašnjavalo činjenicu da su mu koraci bili nečujni. Kosa mu je bila duga i tamna, nehajno vezana u rep, a po građi je bio vitkiji od viteza, mišićav poput nekoga ko se puno kreće, ali ne i nekoga ko redovno trenira. Izuzev činjenice da se nalazi, nepovređen, u pećini koja bi trebalo da pripada strašnom zmaju koji otima bespomoćne petnaestogodišnje deve, jedino neobično na čoveku bile su srebrne oči.

„Ko si ti i šta ćeš ovde?“ upitao je čovek. Uprkos nedostatku manira, nije zvučao nabusito ni neprijateljski, samo radoznalo.

„Tražim lepu tamnokosu devu od petnaest leta koju je oteo crni zmaj srebrnih očiju; molim se da je još živa i nepovređena,“ odgovorio je vitez.

„Nisi mi rekao ko si,“ uzvratio je srebrooki. „Naravno da je nepovređena, i nije oteta niti je sužanj ovde, dolazi i odlazi kad god to poželi.“

„U to je teško poverovati, koja bi to deva želela da bude u zmajevoj pećini? Sirotica mora da je strahovito uplašena!“

Muškarac je frknuo.

„Još nisam video da se ona uplaši bilo čega,“ odgovorio je. „Ali, ako ne veruješ meni, možda ćeš poverovati njoj.“

Na vitezovo iznenađenje, vešto prikriveno, deva o kojoj su pričali im se pridružila, i zaista je delovala nepovređeno, i nimalo uplašeno. Vitez se nije dao smesti; mora da je pod nekakvim činima pa je tako mirna. Spašće je već on, nekako, izgleda da zmaj nije tu, a ovaj mršavko teško da mu je pretnja. Spasavanje će svakako biti vredno truda, priče o princezinom izgledu nisu bile nikakvo preterivanje, stvarno je bila lepotica, a uz lepoticu dobiti i kraljevstvo je predstavljalo nagradu dostojnu njegovog vremena i sposobnosti.

„Ostavi nas,“ umilno se princeza obratila muškarcu. Nasmešio joj se, dok su mu srebrne oči blistale.

„Kako želiš,“ odgovorio je i udaljio se.

„Odlično izvedeno, gospo,“ rekao je vitez. „Pođite sada sa mnom. Spašću vas odavde i vratiti roditeljima koji čeznu da vas vide bezbednu i nepovređenu!“

„Nisu mi oni roditelji,“ odgovorila je princeza. „Ukrali su me kad sam bila beba, i brat me je tek nedavno našao i vratio kući.“

„Vidim da su vam mračne čini proklete zveri pomutile um, ali ne brinite, naći ću već neku plemenitu sveštenu dušu koja će vas izlečiti od toga! Pođite sad sa mnom, gospo, prepustite sve meni, odvešću vas na sigurno!“

„A gde bih bila sigurnija nego u domu sopstvenog brata? Idite, plemeniti viteže, prevarili su vas; nema ovde ničega za vas, ove planine su dom zmajevima, ne ljudima.“

Vitez nije bio od onih koji smatraju da bi iko od ugleda smeo da bude grub prema gospi plemenita roda, ali princezina nerazumnost je počinjala da ga ljuti. Ipak, podsetio je sebe da je sirotici sigurno pomračen um vradžbinama nečiste zveri, i da je kao plemić dužan da pokaže strpljenje prema devi koja svakako nije kriva zbog nevolje u koju je dospela. Krenuo je prema njoj kako bi je uhvatio za ruku – krhka deva sigurno nije bila jača od njega – i iznenađen shvatio da ne može da se pomeri.

„Pa dobro, ako baš ne odustajete...“ rekla je princeza.

Promenila se brzo, jedva da je stigao da vidi delić mlečnobele kože, i pred njim je stajao zmaj crnih krljušti, veći od zelenog zmajčeta koje mu je bilo vodič, ali najverovatnije manji od onog srebrookog. Samo su joj oči ostale nepromenjene, zelene, i, prekasno je shvatio, ne baš ljudskog izgleda. Kada je ugledao čeljust punu blistavih, šiljatih zuba, nikakvu mu utehu nije pružila činjenica da ga je zmajevska magija, ne strah, učinila nepokretnim i bespomoćnim.

Ubrzo joj se pridružio veliki crni zmaj srebrnih očiju. Nehajno je prešao pogledom preko ostataka blistavog oklopa.

„Jesi li završila sa zabavom, sestrice?“ upitao je. „Možemo li sada u lov? Umirem od gladi.“

Umiljato je protrljala obraz o njegov.

„Naravno,“ odgovorila je. „Hajdemo.“


Izleteli su u sumrak, smejući se, srećni što su zajedno, kao što je odavno trebalo da budu.