Thursday 10 April 2014

Krila inspirišu





Ista priča Ursule Legvin koja me je inspirisala na One što nastavljaju da lete (The Flyers of Gy) inspirisala me je i na ovo.






Bolesni i Bogalji


Imala sam deset godina kada sam dobila mlađeg brata. Sa nestrpljenjem sam ga čekala; svi moji prijatelji imali su brata ili sestru, samo sam ja bila jedinica. Niko me nije popreko gledao zbog toga, svi su znali da mi je mama slabog zdravlja, ali sam ipak čeznula da i ja dobijem brata ili sestricu, naravno, ako to ne bi povredilo mamu.

A onda su mi roditelji rekli da će mama, zaista, roditi bebu. Gledala sam kako joj stomak raste, i nestrpljivo čekala. Kada je došlo vreme, tata ju je odveo u bolnicu, i vratio se sam. Rekao mi je da je to normalno, i da će mama neko vreme morati da bude u bolnici. I sama sam znala da to tako ide, iz priče prijatelja, pa se nisam posebno brinula za mamu i brata ili sestricu.

Nakon nekog vremena, mama se vratila iz bolnice. Dobila sam brata. Tada su mi roditelji rekli da je moj brat rođen kao jedan od Bolesnih, da su mu uradili operaciju, i da je moguće da će u početku puno plakati, da se ne ljutim na njega što plače jer ga puno boli.

Jedan od Bolesnih. Znala sam da takvi postoje – deca rođena sa krilima prekrivenim kožom – ali mi nikada nije palo na pamet da bi se i moj brat mogao roditi takav. To je bilo nešto užasno, nešto što se dešava drugima, ne i mojoj porodici. U školi smo učili da su krila sada bespotrebni evolutivni zaostatak. Bila su funkcionalna, postojali su krilati pripadnici naše vrste, doduše rođeni u drugim zemljama, gde se nisu vršile operacije, i oni su radili posebne poslove, ali ta krila bila su strahovito nepraktična, smetala su prilikom korišćenja normalnog nameštaja, prilikom kretanja u normalnim kućama, bila su beskorisna za bilo šta osim za letenje, a niste ceo život mogli da provedete leteći unaokolo.

Bojala sam se da će me prijatelji gledati sa sažaljenjem, ili, možda, čak i odvratnošću, kada čuju da je moj brat rođen kao jedan od Bolesnih, ali nisu. Grlili su me i svi su bili puni razumevanja; najbolja drugarica mi je čak šapnula da je i njena sestrica rođena takva, ali da se stidela da priča o tome.

Majka se sporo oporavljala, jer je prilikom rađanja krilate – Bolesne – bebe izgubila mnogo krvi, ali je izgledalo da će ipak biti dobro. O bebi se najviše brinuo tata; nekad me je puštao da mu pomažem, pa sam tako videla velike crvene ožiljke na bratovljevim leđima. Znala sam da je to od krila koja su nekad bila tu, pa su ih u bolnici uklonili. Bilo mi je žao što će moj brat imati te velike, ružne ožiljke, ali mi je tata objasnio da će mu, kad bude veći, ožiljke operacijama ukloniti, tako što će mu presađivati kožu sa drugih delova tela, i da će onda izgledati sasvim normalno.

Mogla sam da se setim, tada. Mogla sam da shvatim. Imala sam male ožiljke, tu i tamo, a nisam se sećala povreda koje su do tih ožiljaka dovele. Ali, nisam želela da razmišljam o tome.

Ionako nije bilo lako razmišljati, uz brata koji nije prestajao da plače. Najčešće nije bio posebno bučan, nije jačina njegovog plakanja bila ta koja me je sprečavala da spavam. Ono zbog čega nisam mogla da spavam bila je tuga. Zvučao je toliko tužno da bih se i ja rasplakala, krišom, da ne probudim roditelje ukoliko su kojim slučajem uspeli da zaspe.

Jednog jutra, moj brat se nije probudio. Umro je u snu. Mama mi je tiho rekla da nije mogao da podnese da živi bez krila, da se to ponekad dešava. Tata nije rekao ništa.

***

Imala sam petnaest godina kada su mi rekli. Tako je po zakonu, svako sazna na dan kada napuni petnaest godina. Nije ono bila nikakva retkost da se moj brat rodio kao Bolestan. Svi smo se tako rađali, i svima bi nam uklonili krila, onima dovoljno srećnim da se rode u civilizovanim zemljama. I oni rođeni u varvarskim zemljama mogli su da uklone krila, bilo u svojoj zemlji, bilo u nekoj drugoj, ali tek kad odrastu. To bi bila njihova lična odluka, ne zakon njihove zemlje. Neki su ih uklanjali, i nalazili dobro plaćene poslove, i živeli u lepim kućama. Drugi bi odabrali da zadrže krila, i imali slabo plaćene poslove, i živeli bi gde stignu. Naša zemlja nije bila takva, niti smo imali potrebu za Bolesnima. Bili smo civilizovani i razboriti, nismo se zanosili sanjarijama o nepraktičnom letenju.

Samo što mama više nije htela da rađa. Nikada mi to nije rekla, ali sam zamišljala da nije mogla da podnese da joj još jedna beba umre jer ne može da podnese to što su joj oduzeta krila.

Možda i nije zbog toga odbijala da rađa. Možda je postojao neki drugi razlog. Moguće je i da moj brat nije umro jer nije mogao da podnese gubitak krila, možda su šok i bol zbog operacije bili previše za njega, a on preslab. Ne znam. Ali volela sam da mislim da je odbio da živi bez krila, to mi se činilo tako romantičnim.

Ponekad sam u našem gradu viđala Bolesne, ali su prošle još dve godine dok nisam skupila hrabrost da priđem jednom od njih.

***

To sam učinila impulsivno, bez razmišljanja. Bio je u pitanju muškarac možda pet godina stariji od mene, preplanule kože, u čizmama pripijenim uz nogu, pripijenim pantalonama i tesnoj majici bez rukava sa otvorima za krila. I krila su mu bila preplanula. Nosio je glasničku torbu. Prišla sam mu, i pitala ga smem li da dodirnem njegova krila. Srce mi je ludački tuklo, uplašila me je sopstvena hrabrost. Ili drskost?

Straha je nestalo čim mi se osmehnuo i odgovorio:

“Naravno.”

Dotakla sam njegova krila. Koža je bila veoma glatka. Ispod sam osećala mišiće. Bilo je neverovatno. Osetila sam kako se smeškam, bleskasto. Podigla sam pogled sa njegovih krila, pogledala ga u lice, pitajući se hoće li mu u očima biti podsmeh. Nije. Bila je tu samo toplina.

Sledeća misao me je navela da pocrvenim.

“Sigurno ti često ovo traže”, rekla sam, trudeći se svim silama da makar ne oborim pogled, kad već imam taj blesav kez i kad sam pocrvenela.

“Ponekad”, odgovorio je.

“Da li ti smeta?”

“Ne ako neko ne pokuša da ih iseče”, mirno je odgovorio.

“Šališ se”, zaprepašćeno sam rekla. Zašto bi neko želeo da povredi Bolesnog? Nisu nikom smetali, nisu bili nasilni, a bili su korisni za neke stvari.

“Dešava se”, slegao je ramenima.

“Pa šta radiš kad se to desi?”

“Sklonim se. Brži sam i jači od onih koji to pokušaju, a za one uporne imam i nož.”

Na te reči sam se odmakla od njega. Delovao je zabavljeno.

“Planiraš da mi odsečeš krila?”

“Naravno da ne!”

“Čega se onda plašiš?”

Samoj sebi sam delovala luckasto. On kao da mi to uopšte nije zamerio. Pričali smo celo popodne, ispitivala sam ga o tome kako je leteti (nema ničeg lepšeg), zar ne bi želeo dobar posao i lep dom (sviđa mu se njegov posao, i dobro mu je gde god uspe da se smesti), hoće li neka devojka hteti da živi s njim kad nema dobro plaćen posao i lep dom (rano mu je da misli na to, ali biće to devojka slična njemu, sa krilima), kakva je njegova zemlja (normalna, ne seče decu na rođenju). Tu sam zastala.

“Krila su nepraktična”, pobunila sam se, ni sama ne verujući zaista u te reči.

“Na odrasloj osobi je da odluči hoće li ih zadržati ili ne”, odgovorio je. “Sa odraslima je i znatno manji rizik da će umreti nakon odbacivanja.”

Na te reči sam otrčala od njega.

***

Videla sam ga ponovo nekoliko meseci kasnije. Prišla sam mu, i nastavili smo razgovor kao da nikakvog naglog prekida nije bilo. Nije izgledao kao da mi bilo šta zamera.

Pitala sam ga da li se nekad desi veza između nekog bez krila i Bol... Nekog sa krilima. Rekao mi je da se to dešava. I da se dešava da oni bez krila odu u takozvane varvarske zemlje, kako bi tamo mogli da imaju krilatu decu. Decu koja neće umreti od tuge za krilima.

Ovog puta nisam pobegla. Umesto toga, upitala sam:

“Zastao si kad si rekao 'oni bez krila', da li i vi imate neki naziv za nas, kao što mi vas zovemo Bolesnima?”

Oklevao je.

Čekala sam.

“Bogalji”, napokon je rekao, toliko tiho da sam ga jedva čula. Kao da je očekivao da ću opet pobeći. Nisam.

“Ima smisla”, tiho sam odgovorila.

“Znaš”, počeo je. “Mogao bih te odvesti negde gde bi mogla da imaš bebu koja će moći da bira.”

Tada jesam otišla.

***

Od tada su prošle godine. I dalje ponekad razmišljam o njegovim rečima. Nisam ga više videla, ali povremeno pričam sa drugim Bolesnima. Sa drugim krilatima, kako ih sad u mislima nazivam. Pitala sam ih za njega; nisam srela nikog ko ga poznaje, rekli su mi da je najverovatnije promenio posao, ili da prenosi poruke negde drugde. Oni se retko kad dugo zadrže na jednom mestu, lete kuda ih krila odnesu.

Svi su bili veoma ljubazni prema meni. Kao da znaju – a možda zaista i znaju – o čemu razmišljam.

Zamišljam kako bi to bilo, imati krilatu bebu. Bebu koja bi zadržala svoja krila. Dete koje bi učilo da leti. Dete koje bi jednog dana odletelo tamo gde ga krila odnesu, dok bih ja ostalana zemlji, nemoćna da ga sledim, nemoćna da i sama odletim kuda me srce vodi, gde god to bilo.

Da li bih stvarno volela to dete? Ili bih ga mrzela, koliko god to užasno zvuči, jer može nešto što ja nikada neću moći?

Ako odluči da zadrži krila i da leti, da li bih ga mrzela zbog toga? Ako odluči da odbaci krila, da li bih ga zbog toga mrzela, nakon što sam ostavila sopstvenu zemlju i sve koje znam kako bi ono imalo izbor?

Da jednog dana ovde rodim dete i da mu u bolnici odmah nakon rođenja odstrane krila čini mi se preteškim. Nepravednim. Surovim.

Da ga rodim negde drugde, gde bi moglo da zadrži krila, ne znam da li bih ga mrzela. Ne znam da li bih mu lično odsekla krila.

Zaista ne znam.

No comments:

Post a Comment