Wednesday 5 April 2017

Pročitano u martu 2017. godine, deo prvi

Ukupno 8 knjiga, u ovom postu biće reči o 3.

Sneg Svetog Petra, Leo Peruc. Leo Peruc, bar u mom dosadašnjem iskustvu, ne može da ne valja, i to važi i za Sneg Svetog Petra. Sjajno upotrebljen nepouzdani narator koji pripoveda nešto što, kako priča odmiče, deluje sve luđe i luđe, tako da je sasvim lako poverovati u savršeno razumno objašnjenje da su ga udarila kola i da su to sve njegove halucinacije. A opet... Koliko god ludačka priča bila, barem mi koji živimo ovde i sada znamo da stvarno ima ludaka koji bi se poneli kao likovi iz Snega Svetog Petra, i koji podjednako čeznu za vraćanjem mitske slavne idealizovane prošlosti; pitanje je samo sredstava. Uz to, snoviđenja nam se obično čine jasnim dok traju, da bi se kasnije rasplinula, a priča našeg nepouzdanog naratora (pa još i ludo zaljubljenog!) je previše detaljna, previše temeljna, i ne bledi.

I, šta se zaista desilo? Peruc ne daje konačan odgovor. Na čitaocu je da prosudi, kao i da obrati pažnju na nagoveštaj novog opakog zla koje stiže (iako nijednom nije upotrebio tu reč, vrlo je jasno da autor aludira na nacizam). I, naravno, na čitaocu je da uživa u dobroj knjizi.

Zeleno lice, Gustav Majrink. Isprva mi se činilo (mada sam znala su šanse da se o tome radi još malo pa nepostojeće, sem u vrlo čudnom obliku) da se radi o romanu o potrazi za đavolom. I da su likovi baš zapeli da ga nađu (toliko da povremeno poželite da pitate idiote šta to rade, i zar su potpuno izgubili razum). Priča je, međutim, znatno komplikovanija, i tu na dvestotinak strana imate pominjanje Jevrejina Lutalice, jevrejski geto u Amsterdamu, gomilu grotesknih likova, inicijaciju, kabalu, transcendentnu ljubav, ezoterijsko, i još mnogo toga. Ko je ranije čitao bilo šta od Majrinka, zna otprilike šta da očekuje, ko nije, tek će da sazna (ovde stvarno ne vredi da se unapred priča).



Satantango, Laslo Krasnahorkai. Nakon Kako su nastali Ratovi zombija, još jedna knjiga sa ubijanjem mačke. S tim što ovde mrcvarenje sirote mačke traje otprilike celo jedno poglavlje. I džaba što ste vi svesni da to radi nesrećno poremećeno dete koje ne shvata sopstvene postupke, čitavo jedno poglavlje vi čitate o maltretiranju i ubijanju mačke. Kao da ne postoje i drugi načini da se pokaže da je neko poremećen.

Ima l' čega sem ubijanja mačke? Ima. Kiša, blatište, mađarska sirotinja koja će rado nekom da podvali, ali nije u stanju da skupi snagu i ode iz mesta koje je očigledno propalo, pa zato čekaju na one za koje misle da su im spas, a ovi su, vrlo očigledno, prevaranti... Nema izlaza, nema sreće, nema radosti, nema nade, nema ničeg, ponajviše jer su oni sami takvi. A imate i tvist na kraju. A kome sve to nije dosta, ima i film od skoro osam sati (kažu mi da ubijanje mačke traje oko sat vremena).

Dobra knjiga koju ne valja čitati ako ste skloni depresiji ili u depresivnoj fazi, sem ako ne želite da vam bude još gore.

Toliko za danas, a u sledećem postu: domaći autori, plus malo esejistike, plus Filip Dik.

No comments:

Post a Comment