Dok se ja nakanim da napišem nešto, svi ćete da zaboravite da postojim. Ok, od novembra prošle godine se neuobičajeno često razboljevam, al' opet.
Elem, šta se čitalo u januaru? 5 knjiga.
Tajna iskre, Danica Bogojević. Roman prvenac, dobitnik nagrade "Vrata knjige" 2016. Ambiciozno zamišljen, roman povezuje tri toka: jedan prati sudbinu staroslovenskog grada Retre u sukobu sa hrišćanstvom, i svetinje koju taj grad čuva, drugi prati avanture grofa Jana Potockog, slaviste i okultiste (između ostalog) u potrazi za izgubljenim blagom Retre, a treći stanovnike jedne beogradske zgrade pred kraj SFRJ koji su se svi našli povezani sa pomenutom staroslovenskom svetinjom, hteli to oni ili ne. Pa ide i doba tranzicije, i sve one "lepote" koje i sami pamtimo, hteli mi to ili ne. A svetinja koja sve povezuje nije samo neka drangulija iz prošlosti koju bi, kulture radi, trebalo smestiti u muzej; njen značaj je i simbolički, i metafizički, i, najviše, nada (što Tajnu iskre povezuje sa Žiži, takođe pobednikom na konkursu "Vrata knjige" 2016.). Nada u bolju budućnost (odnosno, u to da uopšte imamo neku budućnost), nada da je u ljudima i dalje moguće upaliti onu iskonsku iskru, pokrenuti ih, i stvoriti nešto bolje. Nada koju su mnogi izgubili, a treba svima.
Ukleta kuća na brdu, Širli Džekson. Ako ćete u životu da pročitate samo jednu knjigu u kojoj ima neka ukleta kuća, to bi mogla da bude ova. Divno, precizno vođeno, taman da se pitate da li se tu dešava nešto natprirodno ili je sve to u glavama likova (ili oboje), naizgled tipski likovi koji su zapravo poprilično složeni, tone podteksta i mesta za nagađanja i raznolika tumačenja, a opet sve funkcioniše (uz par kikseva koji ne kvare opšti utisak), i divan, ambivalentan kraj, koji možete da protumačite i kao tragičan i kao srećan, zavisno od ličnih sklonosti, a da i jedno i drugo tumačenje bude potpuno validno. I divna proza. I divan ugao gledanja, kroz prizmu neurotične, nesrećne, nedorasle junakinje, što vas uopšte ne spreči da se unesete u celu priču.
Meni je bolje legao roman Oduvek smo živele u zamku (crnjak! otkačeno! divan mačak!), ali i ovo je sjajno.
Isterivač đavola, dopunjeno izdanje, Vilijam Piter Blati. Iskreno, nisam poredila sa prethodnim izdanjem, pa ne mogu da preciziram čime je sve dopunjeno, ali roman je vrlo dobar i na drugo (dopunjeno) čitanje. Interesantne rasprave o zaposednutosti, ko je tu zapravo meta napada, nimalo suptilno pokazivanje kako se stvarno otarasiti demona... Naravno, ko samo hoće da gleda šta se sve dešava zaposednutoj devojčici i njenoj okolini, može i to.
Kuća od soli, Miomir Petrović. Meni je bolje legao Miris mraka, kao temeljna porodična saga. Kuća od soli je nešto drugo, barokno raskošna priča o jednom čoveku koji je celog života, u svim mogućim aspektima, bio ni tamo ni ovamo, što ga je učinilo dobrim izborom za trgovca i (recimo) diplomatu u službi Kraljevine Jugoslavije, a na zadatku spasavanja dela državne umetničke kolekcije. Što onda ispadne onako kako ispadne, smutno kao i mnogo toga na ovim prostorima.
Zanimljiv junak, ne nužno dopadljiv, ali interesantan za praćenje (makar se i ne vezali za njega, a najverovatnije nećete). Plus zanimljiv istorijski period (onaj iz kletve).
Ispovesti, Kanae Minato. Šest lica priča priču. Nije Rašomon. Teško je bilo šta reći bez spojlovanja, a ovaj roman treba pustiti da vas vodi (i vodiće/voziće vas samo tako, taman pomislite da nešto znate, a ispadne nešto drugo, pa onda treće, u nekom trenutku se upitate da niste nešto pogrešno shvatili, niste, nego je određeni lik takav kakav je, bude vam žao nekog zbog nečega, a onda vidite da... Bolje bi mi bilo da ovde stanem).
Možda nakon ove knjige poželite da provedete lepo, mirno veče, u krugu dragih osoba, po mogućnosti normalnih. Može i dosadnih. Samo da su normalne.
Toliko za ovaj put. Priča o knjigama pročitanim u februaru će možda biti podeljena u dva posta.
Elem, šta se čitalo u januaru? 5 knjiga.
Tajna iskre, Danica Bogojević. Roman prvenac, dobitnik nagrade "Vrata knjige" 2016. Ambiciozno zamišljen, roman povezuje tri toka: jedan prati sudbinu staroslovenskog grada Retre u sukobu sa hrišćanstvom, i svetinje koju taj grad čuva, drugi prati avanture grofa Jana Potockog, slaviste i okultiste (između ostalog) u potrazi za izgubljenim blagom Retre, a treći stanovnike jedne beogradske zgrade pred kraj SFRJ koji su se svi našli povezani sa pomenutom staroslovenskom svetinjom, hteli to oni ili ne. Pa ide i doba tranzicije, i sve one "lepote" koje i sami pamtimo, hteli mi to ili ne. A svetinja koja sve povezuje nije samo neka drangulija iz prošlosti koju bi, kulture radi, trebalo smestiti u muzej; njen značaj je i simbolički, i metafizički, i, najviše, nada (što Tajnu iskre povezuje sa Žiži, takođe pobednikom na konkursu "Vrata knjige" 2016.). Nada u bolju budućnost (odnosno, u to da uopšte imamo neku budućnost), nada da je u ljudima i dalje moguće upaliti onu iskonsku iskru, pokrenuti ih, i stvoriti nešto bolje. Nada koju su mnogi izgubili, a treba svima.
Ukleta kuća na brdu, Širli Džekson. Ako ćete u životu da pročitate samo jednu knjigu u kojoj ima neka ukleta kuća, to bi mogla da bude ova. Divno, precizno vođeno, taman da se pitate da li se tu dešava nešto natprirodno ili je sve to u glavama likova (ili oboje), naizgled tipski likovi koji su zapravo poprilično složeni, tone podteksta i mesta za nagađanja i raznolika tumačenja, a opet sve funkcioniše (uz par kikseva koji ne kvare opšti utisak), i divan, ambivalentan kraj, koji možete da protumačite i kao tragičan i kao srećan, zavisno od ličnih sklonosti, a da i jedno i drugo tumačenje bude potpuno validno. I divna proza. I divan ugao gledanja, kroz prizmu neurotične, nesrećne, nedorasle junakinje, što vas uopšte ne spreči da se unesete u celu priču.
Meni je bolje legao roman Oduvek smo živele u zamku (crnjak! otkačeno! divan mačak!), ali i ovo je sjajno.
Isterivač đavola, dopunjeno izdanje, Vilijam Piter Blati. Iskreno, nisam poredila sa prethodnim izdanjem, pa ne mogu da preciziram čime je sve dopunjeno, ali roman je vrlo dobar i na drugo (dopunjeno) čitanje. Interesantne rasprave o zaposednutosti, ko je tu zapravo meta napada, nimalo suptilno pokazivanje kako se stvarno otarasiti demona... Naravno, ko samo hoće da gleda šta se sve dešava zaposednutoj devojčici i njenoj okolini, može i to.
Kuća od soli, Miomir Petrović. Meni je bolje legao Miris mraka, kao temeljna porodična saga. Kuća od soli je nešto drugo, barokno raskošna priča o jednom čoveku koji je celog života, u svim mogućim aspektima, bio ni tamo ni ovamo, što ga je učinilo dobrim izborom za trgovca i (recimo) diplomatu u službi Kraljevine Jugoslavije, a na zadatku spasavanja dela državne umetničke kolekcije. Što onda ispadne onako kako ispadne, smutno kao i mnogo toga na ovim prostorima.
Zanimljiv junak, ne nužno dopadljiv, ali interesantan za praćenje (makar se i ne vezali za njega, a najverovatnije nećete). Plus zanimljiv istorijski period (onaj iz kletve).
Ispovesti, Kanae Minato. Šest lica priča priču. Nije Rašomon. Teško je bilo šta reći bez spojlovanja, a ovaj roman treba pustiti da vas vodi (i vodiće/voziće vas samo tako, taman pomislite da nešto znate, a ispadne nešto drugo, pa onda treće, u nekom trenutku se upitate da niste nešto pogrešno shvatili, niste, nego je određeni lik takav kakav je, bude vam žao nekog zbog nečega, a onda vidite da... Bolje bi mi bilo da ovde stanem).
Možda nakon ove knjige poželite da provedete lepo, mirno veče, u krugu dragih osoba, po mogućnosti normalnih. Može i dosadnih. Samo da su normalne.
Toliko za ovaj put. Priča o knjigama pročitanim u februaru će možda biti podeljena u dva posta.
No comments:
Post a Comment