Tuesday 21 February 2017

Pročitano u januaru 2017. godine

Dok se ja nakanim da napišem nešto, svi ćete da zaboravite da postojim. Ok, od novembra prošle godine se neuobičajeno često razboljevam, al' opet.

Elem, šta se čitalo u januaru? 5 knjiga.

Tajna iskre, Danica Bogojević. Roman prvenac, dobitnik nagrade "Vrata knjige" 2016. Ambiciozno zamišljen, roman povezuje tri toka: jedan prati sudbinu staroslovenskog grada Retre u sukobu sa hrišćanstvom, i svetinje koju taj grad čuva, drugi prati avanture grofa Jana Potockog, slaviste i okultiste (između ostalog) u potrazi za izgubljenim blagom Retre, a treći stanovnike jedne beogradske zgrade pred kraj SFRJ koji su se svi našli povezani sa pomenutom staroslovenskom svetinjom, hteli to oni ili ne. Pa ide i doba tranzicije, i sve one "lepote" koje i sami pamtimo, hteli mi to ili ne. A svetinja koja sve povezuje nije samo neka drangulija iz prošlosti koju bi, kulture radi, trebalo smestiti u muzej; njen značaj je i simbolički, i metafizički, i, najviše, nada (što Tajnu iskre povezuje sa Žiži, takođe pobednikom na konkursu "Vrata knjige" 2016.). Nada u bolju budućnost (odnosno, u to da uopšte imamo neku budućnost), nada da je u ljudima i dalje moguće upaliti onu iskonsku iskru, pokrenuti ih, i stvoriti nešto bolje. Nada koju su mnogi izgubili, a treba svima.

Ukleta kuća na brdu, Širli Džekson. Ako ćete u životu da pročitate samo jednu knjigu u kojoj ima neka ukleta kuća, to bi mogla da bude ova. Divno, precizno vođeno, taman da se pitate da li se tu dešava nešto natprirodno ili je sve to u glavama likova (ili oboje), naizgled tipski likovi koji su zapravo poprilično složeni, tone podteksta i mesta za nagađanja i raznolika tumačenja, a opet sve funkcioniše (uz par kikseva koji ne kvare opšti utisak), i divan, ambivalentan kraj, koji možete da protumačite i kao tragičan i kao srećan, zavisno od ličnih sklonosti, a da i jedno i drugo tumačenje bude potpuno validno. I divna proza. I divan ugao gledanja, kroz prizmu neurotične, nesrećne, nedorasle junakinje, što vas uopšte ne spreči da se unesete u celu priču.

Meni je bolje legao roman Oduvek smo živele u zamku (crnjak! otkačeno! divan mačak!), ali i ovo je sjajno.



Isterivač đavola, dopunjeno izdanje, Vilijam Piter Blati. Iskreno, nisam poredila sa prethodnim izdanjem, pa ne mogu da preciziram čime je sve dopunjeno, ali roman je vrlo dobar i na drugo (dopunjeno) čitanje. Interesantne rasprave o zaposednutosti, ko je tu zapravo meta napada, nimalo suptilno pokazivanje kako se stvarno otarasiti demona... Naravno, ko samo hoće da gleda šta se sve dešava zaposednutoj devojčici i njenoj okolini, može i to.





Kuća od soli, Miomir Petrović. Meni je bolje legao Miris mraka, kao temeljna porodična saga. Kuća od soli je nešto drugo, barokno raskošna priča o jednom čoveku koji je celog života, u svim mogućim aspektima, bio ni tamo ni ovamo, što ga je učinilo dobrim izborom za trgovca i (recimo) diplomatu u službi Kraljevine Jugoslavije, a na zadatku spasavanja dela državne umetničke kolekcije. Što onda ispadne onako kako ispadne, smutno kao i mnogo toga na ovim prostorima.

Zanimljiv junak, ne nužno dopadljiv, ali interesantan za praćenje (makar se i ne vezali za njega, a najverovatnije nećete). Plus zanimljiv istorijski period (onaj iz kletve).





Ispovesti, Kanae Minato. Šest lica priča priču. Nije Rašomon. Teško je bilo šta reći bez spojlovanja, a ovaj roman treba pustiti da vas vodi (i vodiće/voziće vas samo tako, taman pomislite da nešto znate, a ispadne nešto drugo, pa onda treće, u nekom trenutku se upitate da niste nešto pogrešno shvatili, niste, nego je određeni lik takav kakav je, bude vam žao nekog zbog nečega, a onda vidite da... Bolje bi mi bilo da ovde stanem).

Možda nakon ove knjige poželite da provedete lepo, mirno veče, u krugu dragih osoba, po mogućnosti normalnih. Može i dosadnih. Samo da su normalne.



Toliko za ovaj put. Priča o knjigama pročitanim u februaru će možda biti podeljena u dva posta.

No comments:

Post a Comment