Saturday 18 December 2010

Priče inspirišu

Nedavno sam pročitala nagrađenu priču Lidije Beatović Udno palisada. Ne znam kako mi je uspelo da tu priču propustim onda kada je napisana (i nagrađena, 2007), mada, opet, naknadno čitanje za mene nije ništa neobično.

Dobra priča (uostalom, pročitajte, pa se uverite sami). I, kao što to nekad biva sa pričama, podstakla je nešto u meni, nešto što me je navelo na pisanje.

Lidijina priča je opakija od moje (ne znam ni da li bi se moja mogla nazvati opakom, pa da se nešto proglasi opakijim). I bolja.


Smeh u travi



Planetu su nazivali kolevkom čovečanstva, a kuća u kojoj su živeli bila je već generacijama u njihovoj porodici. I bezbedno su se osećali tu, svoj na svome, dugo, niko ih nije uznemiravao.


A onda su došli Drugi. Niko nije zaista znao odakle su došli, sa neke druge planete, iz druge dimenzije, odakle li. Sami Drugi su tvrdili da su oduvek bili tu; o sebi nisu mislili kao o Drugima, ljudi su im bili Drugi.


Drugi nisu bili nešto posebno agresivni niti osvajački nastrojeni, bar ne otvoreno. Nisu bili ni otvoreni, kad smo već kod toga; sposobnost menjanja oblika i imitiranja omogućavala im je da izgledaju isto kao ljudi. Ako je neko i znao kako izgleda pravi, originalni oblik Drugih, i imaju li ga uopšte, nije govorio o tome.


Razmišljao je o svemu tome dok je zabrinut stajao u dvorištu. Oduvek je mrzeo ograde, naročito one visoke, namenjene tome da kuću odvoje od okolnog sveta, da svetu drastično ograniče pristup; bio je druželjubiv čovek, i u samoj ideji tih ograda video je nešto pogrešno. Svejedno je oko svog dvorišta podigao visoku, čvrstu ogradu, kao i svi koje je znao. Ili koje je mislio da zna, uz Druge koji su se širili, ko je mogao reći ko mu je sused koga zna već trideset godina, a ko Drugi koji izgleda kao taj sused? Premda Drugi nisu otvoreno napadali, jesu se borili za svoj prostor, a borbe su nekad, sa ljudima nesklonim da bilo šta dele, bile krvave.


Gde je to dete? Potražio ju je pogledom, svoju osmogodišnju devojčicu, ali je nigde nije video. Ogradu je podigao kad je saznao da će dobiti dete; pričalo se da Drugi vole da se uvale porodici sa novorođenčetom, i tako se obezbede. Šta se sa pravim novorođenčetom dešavalo u takvom slučaju, nije znao, kao što nije znao ni koliko je ta priča istinita. O Drugima je postojalo puno priča, neretko međusobno kontradiktornih, a malo šta se pouzdano znalo.


Pozvao je dete, bilo je već vreme za večeru, ali odgovora nije bilo. Požurio je, počeo da pretražuje sva mesta u dvorištu gde bi krupno žbunje moglo da prikrije sitnu osmogodišnju devojčicu, i konačno ju je našao. Ih je našao.


Dve devojčice, naizgled jednojajčane bliznakinje, sedele su na travi i igrale se lutkom. Osetio je ponos što je svoje dete naučio da deli igračke sa drugima, što njoj toliko očigledno nimalo ne smeta da podeli omiljenu igračku sa novom drugaricom, a onda je stigao i užas.


Imao je samo jedno dete. Njegova devojčica se očito igrala sa detetom Drugih (ako je to bilo dete, imaju li ih Drugi uopšte?), a on pojma nije imao koja je od njih dve njegova. Pomno ih je razgledao, ali nikakvu razliku nije mogao da uoči. Izgledale su potpuno isto. Pokreti, gestovi, mimika, sve je bilo isto. Glasovi takođe. I smeh... Taj smeh koji je toliko voleo, smeh njegove srećne devojčice, obe su se isto smejale.


Smejale su se. Devojčice zanete igrom, jedna njegova, druga ko zna čija (i ko zna da li devojčica), su očigledno bile srećne.


Konačno su primetile njegovo prisustvo i pogledale ga. Pogledi su im bili identični, ali on je ionako već doneo odluku.


Obe ih je pozvao da večeraju, pa da posle gledaju crtane filmove.

No comments:

Post a Comment