Wednesday 28 December 2011

Čitalačka 2011. godina

All the cool kids are making lists now - zapravo, nikad još nisam pravila listu pročitanog za prethodnu godinu, pa mogu baš i da se oprobam u tome.

Elem, radi se o knjigama koje sam pročitala tokom 2011. godine, bez obzira na to kada su objavljene, a koje su na mene, od nekih osamdesetak naslova, ostavile najjači utisak. Nisu poređane posebnim redosledom, i nema nikakvog konkretnog razloga zbog kojeg su neki naslovi na engleskom, a neki na srpskom.





Let the Right One In, John Ajvide Lindqvist (1981). Rečeno mi je da ima izvesne sličnosti između ove knjige i mog pisanja, i zaista, u nekoj meri je ima - usamljeno dete koje ne uspeva da se uklopi u neprijateljsku sredinu pa beg pronalazi u fantastičnom, u ovom slučaju, u društvu devojčice-vampirice. Ovo je jedna od knjiga koje su uspele da me uvuku u svoj svet, a volim i tu švedsku sposobnost da mrtvi 'ladni precizno opišu gadosti (ili gadosti u pokušaju) i da pritom izbegnu i najmanju trunku patetike.







Zoo City, Lauren Beukes (2010). Urbana fantastika, ali sa studioznošću naučne fantastike, bez i trunke ovo-može-jer-je-fantastika-i-ne-treba-nikakvo-objašnjenje-ni-mozak idiotarija. U jednom trenutku, postaje moguće da, kad zgrešite, dobijete životinjskog kompanjona, koga onda stalno morate da vučete sa sobom - a nema pravila za kakav greh ide kakva životinja, čak ni da li ćete nakon greha uopšte dobiti neku životinjku. Osim što prati glavnu junakinju, Zinzi December, i njenog lenjivca (Bogu hvala, nema životinja koje govore), roman podrobno opisuje i sociološke aspekte takvog stanja.













Žena u pesku, Kobo Abe (1972). Najkraći opis bi bio: nadrealna priča o eroziji, i to eroziji svega - osim što glavni likovi lopatama izbacuju pesak, svakodnevno, kako istim ne bi bili zatrpani, tako i kao ljudi erodiraju, erodira njihova etika, i tako do neke vrste prosvetljenja.









Dreamsongs: A Retrospective, George R.R. Martin (2006). Retrospektiva jednog od danas najčitanijih pisaca (ili se bar o njemu puno priča), od početničkih (ali ipak objavljivih) radova, pa do danas, otprilike. Nakon iščitavanja te retrospektive, ustanovila da mi je A Song For Lya i dalje jedna od omiljenih, i da su Sandkings i dalje neuporedivo bolji od A Song of Ice and Fire.













Majstor sudnjeg dana, Leo Perutz (1923), u odličnom prevodu Tijane Tropin. Kreće kao detektivska priča, sa elementima natprirodnog, uz preokret na kraju koji to sve vrati u okvire krajnje prirodnog - samo što natprirodni deo ostaje fascinantan, bio stvaran ili ne. Čovek vodi radnju kao da mu sve vreme radi metronom, bez greške. Može od njega dosta da se nauči.









Dying Inside, Robert Silverberg (1972). Telepata polako gubi svoju sposobnost, i oseća se kao da umire iznutra. Može da se čita i kao roman o nekome ko gubi onu svoju sposobnosti ili osobinu kojom definiše sebe, pa se oseća kao da umire. Sjajna studija jednog takvog gubitka.











Stari majstori, Tomas Bernhard (1985). Za sada mi je to najbolji Bernhardov roman, premda čujem da Vitgenštajnovog sinovca smatraju za boljeg. Kako to već ide kod Bernharda, digresija na digresiju na digresiju, mizantropija na kub, odnos prema umetnosti pun i ljubavi i mržnje, prijateljstvo dvojice muškaraca, mogućnost samoubistva, a ovde ima i kraj za valjanje od smeha. Briljantno vođeno.

2 comments:

  1. Happy New Year to you too, Deborah! In case you don't understand Serbian, perhaps you'd prefer this one: http://sleepyangelcat.blogspot.com/ :)

    ReplyDelete