Saturday 24 December 2011

Ursula inspiriše



Ne sećam se više šta je prvo što sam pročitala od Ursule Legvin; sećam se da sam ponešto njeno čitala još kao dete, i da nikad nisam prestala da volim njen rad. Uz Ursulina dela lako može da se sanja, može da se izmašta i nešto svoje - ne da tvrdim da sam iole blizu njenom umeću i daru, niti da ću to ikada biti.

Pre nekoliko godina sam pročitala njenu priču The Flyers of Gy, koju je sad moguće naći ovde. To me je inspirisalo da napišem priču pod nazivom Bolesni i Bogalji, za sada neobjavljenu; a kasnije, pod uticajem The Flyers of Gy i Oni što odlaze iz Omelasa, nastala je Oni što nastavljaju da lete, začudo, više nalik na Flyers nego što su to BiB bili.


Oni što nastavljaju da lete


Dan je vedar, i deca su se razletela po nebu. Sagovornica, moj vodič, posmatra me glave nagnute na stranu; radoznalo-prijateljski položaj tela. Radoznala, jer sam stranac na njenom svetu; prijateljski nastrojena, jer su oni miroljubiva rasa, ljudi su im fizički u nekoj meri slični, i kulturno-trgovinska razmena nam za sada dobro ide. Uglavnom trgovinska, ja sam jedan od retkih zaluđenika koji se bave kulturom i upoznavanjem van neposredno korisnog. Mada, uspeli smo da ne raznesemo ni sebe ni sopstvenu planetu, i to je neki napredak.

Deca veselo lete. Odrasli nemaju krila. Ispitujem je o tome, pažljivo, ne znam da li je to tabu-tema, ali mi ona raspoloženo odgovara.

“Ćerka mi uskoro Odrasta”, kaže. “Nakon toga se udaje, naravno; to obično ide zajedno.”

Ispušta pomalo šištav zvuk koji sam naučila da prepoznajem kao uzdah. “Još uvek se sećam kakva je bila po rođenju, sa maleckim zlaćanim krilima. Tada su krila najslađa, znate. Kasnije potamne, pred Odrastanje su skoro mrke boje. I postala bi mrka da nema Odrastanja.”

“Odrastanje?”

“Uvođenje u svet odraslih, tako da mladi mogu da se venčaju, zasnuju porodice, doprinose društvu radom... Pa, sigurno i kod vas postoji nešto slično.”

“Svakako, i kod nas mladi odrastaju, ali kakve to veze ima sa krilima?”

“Pa krila se uklanjaju, operacijom. To nazivamo Odrastanjem. Vi imate neki drugi naziv?”

“Mi se rađamo bez krila.”

“Svi?”

“Svi.”

“Oh.” Zastala je. “Oh. Pa kako vaši mladi... Mora da je beskrajno tužno provesti detinjstvo bez krila.”

“Meni izgleda teže imati krila pa ih izgubiti.”

“Krila su divna za decu, ali kasnije postaju nepraktična. Glomazna su, neke poslove ne bi ni bilo moguće obavljati s njima, stalno bi o nešto zapinjala, ni nameštaj nije predviđen za krila...”

“Zar nisu nepraktična i za decu?”

“Ponekad, ali ko bi imao srca da im to oduzme? Osim toga, deca su manja, pa tako i njihova krila.”

“Da li vam... Da li vam nekad nedostaje letenje?”

Stresla se. Stidljivost.

“Nekad... Ali nisam više dete. Sad imam sopstvenu decu, i posao, i druge stvari.”

“I to baš nikako ne bi moglo da ide uz krila? Postoje li odrasli koji zadržavaju krila?”

“To nisu odrasli nego prerasla deca!”

“Izvinjavam se ako sam pitala nešto nepristojno.”

“Nije nepristojno, samo... Neodgovorni su.”

“Znači, ima i takvih?”

“Ima. Retki su, ali ima onih koji odluče da ne Odrastu.”

Ponovo šišt-uzdah.

“Imaju li i oni nekakav posao? Decu?”

“Neki imaju decu, mada ne mogu ni da zamislim kako izgleda porođaj sa tako nepraktičnim telom. Posao moraju da imaju, moraju od nečeg da žive. Zna se kada se Odrasta, neće ih niko hraniti samo zato što su odbili da to učine.”

“Ako vas razumem, nije nemoguće ni sa krilima.”

“Nije nemoguće, ne. Ali je nepraktično. Na neka mesta ne mogu da uđu. Mnoge poslove ne mogu da obavljaju – mada, ne deluje kao da im to smeta, tako neodgovornim i neozbiljnim, oni kao da traže nešto nezahtevno što bi im ostavljalo vreme za letenje. Porođaj je teži, i samo stvaranje dece. Neki... Neki to rade u vazduhu, tu stvaraju decu. Krajnje neprikladno. I posle je neprikladno, nisu Odrasli, a imaju decu. To je kao da dete podiže dete.”

“Da li i njihova deca zadrže krila?”

“Skoro nikad. Mnoga požure da Odrastu, da se oslobode toga što su deca onih koji su odbili to da učine. Da pokažu da su ozbiljni i da im se mogu poveriti ozbiljne stvari, ne samo ono najjednostavnije. Često im se smeju dok su deca, znate.”

“Da, mogu to da zamislim.”

“Ti što neće da Odrastu... Ta velika deca... Nekad se ponašaju kao da smo mi nenormalni. Kao da je nenormalno, kao da je loše, spustiti se na zemlju i zasnovati nešto čvrsto.”

Pomislila sam da oni možda zasnivaju nešto drugo. Pomislila sam i da bi moglo biti neučtivo da to i kažem.

“Ima i kod nas nekih koji odrastanje smatraju lošim. Hvale se time što su 'deca u srcu'.”

“Ah, onda znate o čemu govorim.”

“Svakako.” Ne kažem joj da neki mene smatraju neozbiljnom jer sanjam o proučavanju vanzemaljskih naroda.

“Stvarno ne znam šta im je u glavi, toj prerasloj deci. Ako im je uopšte nešto u glavi.”

Nismo sa istog sveta, ali mi se čini da ja znam. Čini mi se da odlično razumem one koji nastavljaju da lete.

No comments:

Post a Comment