Wednesday 29 March 2017

Pročitano u februaru 2017. godine, deo drugi

Po običaju, dok se ja nakanim, još malo pa kraj marta.

Nakon zbirki priča pomenutih u prvom delu, usledili su romani.

Kako su nastali Ratovi zombija, Aleksandar Hemon. Sjajna naslovnica, i to je jedino sjajno u vezi sa ovom knjigom.

Ovo je, valjda, trebalo da bude smešno. Plus da ima i neku dubinu, da se bavi nekim bitnim stvarima, nerazumevanjem među ljudima, nemogućnošću razumevanja, sudar svetova, pa onda ljudi prave svakakve gluposti, pa se vi onda nasmejete dok to čitate, a istovremeno vas navede na razmišljanje... Tako nešto.

Elem, meni nije bilo smešno uopšte (naročito ne ubijanje jedne mačke i maltretiranje druge, a i za tu drugu ne znamo kako će da završi), a likovi su mi bili toliko odurni da me uopšte nije bilo briga ni koji su im problemi, ni šta će biti s njima.

Nije ovo nečitljivo, i vidim da ima ljudi kojima se sviđa, pa je moguće da ja ovome nisam ciljna publika (ako vas ne zanimaju životni problemi nedorasle gnjide, karikatura od psihotičnih ratnih veterana i izbeglica, ili maltretiranje mačaka, sasvim je moguće da ni vi niste ciljna publika).

Božija volja, Đorđe Kadijević. Fragmentarni roman koji se bavi dešavanjima u Beogradu i okolini pred kraj II svetskog rata. Ne navija ni za jedne ni za druge ni za treće ni za bilo koga određenog, i više se bavi pričama malih ljudi i njihovim psihološkim ocrtavanjem nego istorijom ili bilo čim velikim. Ubacite tu i elemente folklorne fantastike i horora, plus sujeverje, setite se da je to bilo jedno potpuno suludo vreme, i dobijate divno mračan i vrlo ljudski roman. Čitajte.











Rat, Nebojša Petković. Drugi deo trilogije Poslednji grad. Autor se uhodava kao pisac, i pruža dosta dobre zabave u postapokaliptičnoj Srbiji naseljenoj kvazi-rodnovercima, ponekim hrišćaninom, mutiranim čudovištima, a tu su i trojica demona koji se bave, kao što biste i očekivali, demonskim poslovima. A, nakon smirenosti manastira (uz nešto objašnjenja o hrišćanstvu, dovoljno dobro uklopljenih da ni nevernicima/jereticima/onima koje je baš briga ne idu na nerve kao popovanje), grad kome se Vuk toliko nadao i te kako ima svojih manjkavosti, što on kao dete slabo primećuje, ali je zato assassin Altaman vrlo svestan toga. I, hoće li tu biti srećnog kraja?





Izdaja, Nebojša Petković. Poslednji deo trilogije Poslednji grad. Srećnog kraja i ima i nema, zavisi da li računate pod srećnim krajem žrtve koje je neophodno podneti da bi se pobedilo demonsko (a pobede nad demonskim bez žrtve nema). Plus je tu i gimmick epilog koji je sasvim u skladu sa ovakvom vrstom literature, pa je sve na svom mestu. Plus ima i batrganja po lagumima razrušenog Beograda (sa sve mutiranim čudovištima koja se takođe vrzmaju tuda, sa željom da pojedu naše junake, ili nešto još gore). Plus specijalni efekti. Plus svašta nešto.









Noć bez svitanja, Dženi Erpenbek. Jedna žena, pet mogućih života, počev od onoga u kome umre kao beba (pa dalje pratimo članove njene porodice), do onoga u kome umire senilna i zaboravljena, u dubokoj starosti. Priča o tome kako preživeti ludilo dvadesetog veka, plus jevrejsko pitanje (oprez, ima gadnih scena), plus male stvari koje odrede hoće li neko živeti ili umreti, plus velike stvari i pokreti, plus ljudska priča, i sve to na nešto više od 200 strana, ispričano bez suvišnog kićenja. Valja.










Toliko za danas. U martu sam (za sada) pročitala 8 knjiga, pa će i post o njima biti podeljen u dva dela.

No comments:

Post a Comment