Sunday 13 October 2013

Pročitano u avgustu 2013.

U avgustu sam pročitala 6 knjiga. Od toga, jedna vraški dobra, dve jako dobre, dve dobre, i jedna težak bedak koliko je loša.

Who Fears Death, Nnedi Okorafor. Auf. Srećom pa sam nekoliko meseci pre čitanja dobila upozorenje, pa da upozorim i ja vas: ubrzo nakon početka naletećete na genocid, spaljivanje živih ljudi (onih jačih, tako da budu u stanju da trče i zapale i ostatak sela) i masovna silovanja. Nakon toga, dočekaće vas obrezivanje devojčica.
Ne, knjiga ne postaje nežnija. Al' vredi. Svakako je među najboljim delima koja sam pročitala ove godine, možda i najbolje. Sama priča je u osnovi biblijska (dodajte afričku magiju i feminizam) i smeštena je u postapokaliptični Sudan. Veoma emotivna, na momente tragična, neretko prelepa, puna mladalačkog bunta i nekih vrlo ozbiljnih stvari, a kraj je... Pa, da ne spojlujem sad. Ako imate stomak za mučne delove (vrlo, vrlo jak stomak), pročitajte. Vredi.









Akata Witch, Nnedi Okorafor. Ista autorka, al' je knjiga znatno laganija od prethodne (mada i tu ima opakih momenata), pošto je namenjena mlađoj publici. Najkraći opis bio bi nigerijski Hari Poter, samo luđe i zabavnije. I sa glavnom junakinjom, a ne junakom.











Redemption in Indigo, Karen Lord. U početku mi nije ležalo pripovedanje - jeste ideja zabavna, jeste sve to dobro osmišljeno (bajkoviti fentezi u jednoj od afričkih varijanti), ali sam se osećala kao da pripovedanje štuca. Kasnije je tog osećaja nestalo, knjigu sam pročitala sa velikim uživanjem, i raspilavila se na kraju.
Daklem, bajkovita fantastika, egzotično okruženje, neobična mitološka bića (koja se u izvesnoj meri ponašaju kao ljudi, a taman se toliko razlikuju da shvatite kako to nisu), i neke krajnje mundane stvari. Poput varjače. Divno.





A Whisper to a Scream, Karen Wojcik Berner. The Bibliophiles, knjiga prva, i autorkin prvenac (Redemption in Indigo je bolji prvenac). Serijal The Bibliophiles bazira se na grupi ljudi iz jednog kluba knjige (mahom čitaju klasike) iz Čikaga. Za sada su objavljene dve knjige, teoretski bi trebalo da je moguće svaku knjigu čitati odvojeno od serijala, ali neki delovi druge knjige mogli bi da vam deluju zbunjujuće ukoliko niste pročitali prvu.
Elem, A Whisper to a Scream (nije horor) prati priču dve žene,  Eni i Sare. Eni je celog života sanjala decu, ali je ispalo da ganja karijeru, a kada su se ona i njen dragi smislili da bi baš mogli i da dobiju bebu... Pogađate. Ne ide pa ne ide. Sara, sa druge strane, ima dvoje dece, obožava ih, voli i svog muža, ali joj sve više ide na nerve da izigrava domaćicu i majku i da ne bude ništa sem toga, a uglavnom odsutni i prezaposleni muž baš joj i nije od pomoći.
Karakterizacija je fino odrađena. Sumnjam da bih uživala u druženju sa bilo kojom od njih, previše su opsednute svojim trenutnim stanjem i onim što su zapele da 'oće, ali su svakako uverljive. Uz to, premda sama priča deluje kao kliše, nema uobičajenog otkrovenja da onoj drugoj zapravo nije bolje, kao ni nekakvog konačnog razrešenja - žene su prošle kroz neke probleme, odlučile neke stvari, život ide dalje. Nedostatak klasične priče (početak, sredina, kraj) bi mogao da smeta, ali, sa druge strane, zaista liči na stvaran život.

Until My Soul Gets It Right, Karen Wojcik Berner. The Bibliophiles, knjiga druga. Roman prati priču još jedne članice kluba knjige, Ketrin, a u kasnijem delu se pojavljuju i Sara i Eni, kao i ostatak kluba (to zato što roman počinje Ketrininim detinjstvom u ruralnoj zabiti u Viskonsinu, i većim delom vodi do toga da ona uopšte dođe u Čikago i u klub knjige).
Ketrin nikada nije znala šta hoće. Kao mala nije umela da se opredeli kakav bi sladoled htela (izbor je bio čokolada, vanila ili mešano). Znala je šta neće; neće da ostane u rupčagi u Viskonsinu, neće da je tretiraju kao niže biće jer je žensko, bolja je ona od svih njih... Bar po sopstvenom mišljenju, je l'. I tako je napustila rodnu selendru i krenula da se seljaka po Americi, svaki put praveći greške, svaki put pokušavajući da bude neko drugi, i dalje, kao što i naslov kaže, ne uspevajući da nađe sebe.
U stvarnom životu, osoba poput Ketrin išla bi mi na živce. Dok sam čitala knjigu, još malo pa sam je razumela. Nije mi se ništa više dopala zbog toga, ali eto, takva je, i pokušava. Možda se jednom i pronađe. Nije lako napisati roman sa takvom glavnom junakinjom, ali Until My Soul Gets It Right dosta dobro funkcioniše.

Večita noć, Giljermo del Toro i Čak Hogan. Treći deo trilogije Soj. U prve dve knjige opaki vampir je krenuo da osvaja svet i aktivirao atomske bombe na strateški odabranim mestima kako bi uništio svoje suparnike i da obezbedi trajnu noć. U trećoj knjizi ljudi su se otarasili vampira tako što su na strateški odabranom mestu aktivirali atomsku bombu. Briljantno rešenje, moram priznati.
Prve dve knjige su bile neinventivne i derivativne do besmisla. Treća knjiga je manje neinventivna i derivativna, i potpuno idiotska. Objašnjenje nastanka vampira je najgluplje na koje sam imala nesreću da naletim (anđeli i vampirske gliste, i nuklearna sila kao najsličnija sili Božjoj).
Nije bilo čak ni toliko glupo da ispadne zabavno.

No comments:

Post a Comment