Showing posts with label arhipelag. Show all posts
Showing posts with label arhipelag. Show all posts

Monday, 26 August 2019

Pročitano u junu 2019. godine

Da, znam da je kraj avgusta. Makar nećete morati da čekate na Pročitano u julu 2019. godine, pošto sam u julu prvo gledala serije i nisam čitala ništa, a onda sam dobila bronhopneumoniju i nisam mogla ni serije da gledam ni bilo šta drugo da radim.

Kad smo kod serija, preporuke za Castle Rock (sjajna atmosfera zbog koje mi je bilo lako da ne obraćam mnogo pažnje na rupčage, plus nekoliko sjajnih glumaca), In the Flesh (odlična, plus se završi u dve kratke sezone, britanska psihološka drama sa zombijima), Happy! (zamislite smućkane elemente Zlog poručnika, Drop Ded Freda i Šreka, plus još gomilu raznoraznih ludila i crnjaka, i svaka epizoda je luđa od prethodne, a to sve funkcioniše i ne raspadne se... Dobro, to svakako neće svakom da se svidi, al' ja sam uživala), Doom Patrol (gomila nesrećnika od kojih treba da ispadnu superheroji, plus bubašvaba koja je kao nekakav manic street preacher, plus Deni, genderqueer ulica u kojoj su stalno žurke, plus...) i Young Doctor's Notebook (adaptacija Bulgakovljevih priča uz dosta crnog humora i sjajnu glumačku postavu).

A knjige pročitane u junu (za razliku od serija gledanih u nekom trenutku juna ili jula)? Ima ih 6.

Četiri reke izviru u raju i ine plovidbe, Ilija Bakić. Eksperimentalna proza. Tri novele, u svakoj ima potrage i plovidbe, priče će vam delovati poznato, ali je tretman vremena iščašen. Fantazmagorija, tu i tamo, možda i više od toga. Na momente me je po pristupu baš podsećala na Valhalla Rising.

Čitajte.









Dnevnik noći, Tomas Ligoti. Moja nevolja sa Ligotijem je što mi je, za sada, od svih njegovih dela najbolje legao kratak roman Nedovršeni posao, koji, izgleda, nije baš tipičan za njega. A meni je baš super legao. I nije da sam očekivala da i Dnevnik noći bude takav (nisam), al' eto, baš mi fali onaj poetični korporativni crnjak.

I vredi li ova zbirka priča? Vredi. Kratke priče, između sna i jave, ponegde deluju zbunjujuće onako kako i san može da deluje zbunjujuće... Jezik sna uopšte nije lako preneti u prozu, jer, ma koliko se nekome činilo da je san odlična inspiracija za priču (može da bude, uz pravilnu obradu), logika i struktura sna nisu logika i struktura priče. A Ligotiju, eto, dosta dobro uspeva.


Brigade duhova, Džon Skalzi. Nastavak Starčevog rata. Skalzi je ovde uradio nešto prilično rizično: uhvatio se u koštac sa najmisterioznijim i etički prilično zamršenim delom Starčevog rata, Brigadama duhova, sa ekipe starijih ljudi sa višedecenijskim (70 i kusur godina) sećanjima prešao na likove koji su deset puta mlađi (a već su elitne vojne trupe zbog posebnog uzgoja), i sa time se uspešno izborio.

Priča ovog puta ne prati Džona (mada se tu i tamo spomene), već se nastavlja sa Džejn, oficirkom Brigade duhova stvorenom od DNK Džonove preminule supruge, i ultrateškim (i, kao i sve što ima veze sa Brigadama duhova, moralno zeznutim) zadatkom postavljenim pred nju. Neću da vam spojlujem, čitajte sami. Ako vam se dopao Starčev rat, moglo bi da vam se dopadne i ovo.

Snaga, Naomi Alderman. Šta bi se desilo kad bi devojke, a uz njihovu pomoć i odrasle žene, odjednom stekle moć da proizvode struju, i mogle da je koriste da se odbrane, da napadnu, da ubiju? Do kakvih bi promena došlo u svetu?

Nekome je ovaj roman predvidljiv. I jeste. Takođe je i dosledan: autorka je imala ideju ne samo o konkretnoj situaciji i kratkoročnim promenama, već i o dugoročnoj (vrlo dugoročnoj!) promeni sveta koju bi to izazvalo, i nije se ustezala od toga da njene junakinje i junaci urade i neke vrlo gadne stvari.

Da li bi se stvarno tako desilo? Nema smisla raspravljati o tome (ako je neko voljan, ima smisla napisati knjigu sa sličnom početnom idejom koja bi se onda drugačije razvijala). Autorka je ono što je želela da kaže vrlo dosledno razvila, i to možda nije onako kako bi se nekome dopalo, ali tako je kako je. Meni je taj postupak (a i knjiga) sasvim u redu.

Mlad si da se proslaviš, Miloš Petrik. I, nakon prevoda Miloša Petrika (Snaga), nova knjiga Miloša Petrika! Zbirka kratkih humorističnih priča, prilično uspelih (ili se meni dopadaju, što znači, za mene su uspele). Što se kaže, knjiga koja se čita u dahu (i pritom vas baš lepo zabavi).












Jegermajster, Darko Tuševljaković. Ova knjiga je bila iznenađenje. Čitam, čitam, izgleda mi poznato (i to ne zato što ima ponešto slično sa Darkovim prethodnim romanom, Jaz), i onda shvatim o čemu se radi: u nekim stvarima me baš podsetila na Četiri reke izviru u raju i ine plovidbe Ilije Bakića. Fantazmagorični pristup, uglavnom. I ne, nisu pisali zajedno, niko nije mažnjavao ni od koga, tako je ispalo. I zapravo se u mnogo čemu razlikuju, a opet, malo-malo, pa zaliče. Neobičan osećaj. Pročitajte obe, vrede.







Toliko za ovaj put, i valjda neće biti preduge pauze do sledećeg posta.

Sunday, 7 July 2019

Junski ulov!

Znate li da je izašla nova Tuševljakovićeva knjiga? I Petrikova? I novo izdanje romana Naživo?

Evo ih i na slici.

Deseti decembar, Džordž Sonders, Laguna

Mlad si da se proslaviš, Miloš Petrik, Gradska biblioteka "Karlo Bijelicki", Sombor

Jegermajster, Darko Tuševljaković, Arhipelag

Naživo, Dejan Ognjanović, Ghoul Press









Jegermajster i Mlad si da se proslaviš su već pročitani (preporuke!), ostalo će takođe biti pročitano u nekom trenutku.

Monday, 4 June 2018

Pročitano u maju 2018. godine, deo prvi

Ukupno 8 knjiga i 2 stripa. U ovom postu, 5 knjiga.

Hologram za kralja, Dejv Egers. Po opisu, ovo zvuči zanimljivo: varijacija na Čekajući Godoa (samo što nesrećnik čeka kralja Abdulaha da ugovori posao), propast američkog sna, šta se dešava genijalcima koji proizvodnju uporno prebacuju u najjeftiniju zemlju (zavisno od njihovog mesta na lestvici, lako može da im se desi da sami sebe izbace iz posla i učine nepotrebnim)... Nažalost, knjiga me je jednostavno smorila. Lik za koga me savršeno nije briga, plus je dosadno.











Ripli Bogl, Robert Maklijam Vilson. Ili je još jedna dosadna knjiga, ili meni nije legla. Prvenac, protagonista/narator je irski beskućnik u Londonu, nepouzdani narator (ups, spojler), delom njegova svakodnevica (nekoliko dana), delom prisećanja na prošlost... Kad se skupi na gomilu šta mu se sve izdešavalo, to je daleko od dosadnog, ali meni se ovih 350 strana razvuklo na 10 dana čitanja.












Odustajanje, Jelena Lengold. E, ovo nije dosadno uopšte, iako je protagonistkinja podjednako okrenuta samoj sebi kao i Ripli Bogl (doduše, to što je narator okrenut samom sebi nije nužno mana). Tri faze iz života jedne žene, elementi fantastike ako ste zapeli (ili jednostavno fantazmagorija), ne baš pouzdana naratorka koja nikome, pa ni samoj sebi, nije sasvim jasna (i to ni u zrelim godinama), porodični odnosi i, vremenom, razbijanje iluzija (ili stavljanje sebe u prvi plan)... Dosta toga je stalo u 150 strana koje vas baš fino uvuku u priču. Pročitano za dan.








Krv na snegu, Ju Nesbe. Takođe pročitano za dan. Divan noir. Protagonista je plaćeni ubica koji se time bavi jer ne zna šta bi drugo: ume brzo da vozi, ali ne i neupadljivo, pa ga uhvate nakon pljačke banke, plus mu je mnogo žao što stariji bankarski službenik od pljačke dobije traumu (da, stvarno), ne može da diluje drogu jer ne ume da računa, i onda, šta će... A onda se, naravno, zaljubi u svoju sledeću metu, pa i tu zabrlja, pa...

Mračno. Opako. Divno. Ne znate da l' da se smejete il' da se hvatate za glavu, ali knjiga je svakako uživancija.









Ponoćno sunce, Ju Nesbe. Piše da je Krv na snegu 2, ali povezuje ih samo to što se ovaj dešava nešto nakon prethodnog, i što protagonista beži od Ribara, kriminalca koji se pojavljuje i u prethodnoj knjizi (drugim rečima, ne morate prvo da čitate Krv na snegu da biste se snašli s ovim).

Ovde protagonista ne da nije ubica, nego je u nevolju upao upravo zato što nije u stanju da ubije. A ganjaju ga, i ne umire mu se ni nakon teške tragedije kroz koju je prošao, pa beži što dalje na sever (naravno, ne bude i dovoljno daleko), i tako...

Krv na snegu mi se nešto više dopala, ali i Ponoćno sunce i te kako valja. Gomila zanimljivih likova za koje nikad niste sigurni šta će učiniti, mrak, sever Norveške i 'ladnoća i pogubljenost... Fino je ovo. Mada bi Nesbe mogao da smanji doživljaj sa pričom o tome kako je pucanj u stomak mnogo gadna stvar jer se izlije želudačna kiselina u ranu pa bukvalno 'oćete da umrete od bolova (pročitam 3 njegove random knjige, i u svakoj o želudačnoj kiselini koja se izliva u ranu u stomaku).

Toliko za ovaj put. Ostaju 3 knjige i 2 stripa.

Thursday, 10 May 2018

Drugi majski ulov

Odem ja tako (zašto li mi postovi o ulovljenim knjigama sve češće počinju ovako?) da produžim Bus Plus karticu, sa sve neplaniranim pešačenjem zbog blokirane Slavije (pešačenje od Autokomande do Studentskog trga je makar zdravo, zar ne?), a Jelena Lengold ima novu knjigu, i eto...


Makar sam ovog puta uspela da kupim samo jednu knjigu, a ne gomilu, kad već kupujem.

Biće već prilike i za to...

Saturday, 2 December 2017

Pročitano u novembru 2017. godine, deo treći

Ovog puta, 4 knjige. Sledećeg puta, preostalih 5 (ako nekog zanima, u novembru sam pročitala 2 stripa i 14 knjiga, i da, malo mi se vrti u glavi).

Goli glasovi, Adrijan Sarajlija. Nisam nameštala da bude prvi koga pominjem, al' da jesam, tako bih namestila. Od Sarajlijinih knjiga, meni se i dalje najviše sviđa Manufaktura G, ali to je stvar lične preference; nevezano za to, vidim da sa svakom sledećom knjigom ovaj autor odlazi sve dalje, sve više se igra, sve više eksperimentiše (naravno, ne može svaki eksperiment da uspe, ali postupak kao takav je nešto za šta je potrebna hrabrost), i postaje sve bolji.

Poigravanje sajberpankom. Poigravanje svetovima budućnosti. Eksperimenti u izrazu. Ljubav prema japanskoj kulturi, i junak Moritomo koji se pojavljuje u više priča, više mogućih svetova, i više inkarnacija. I sve to u 15 priča na 143 strana, što deluje kao laganica za čitanje, a nije.

Goli glasovi su znatno bolji od većine domaće fantastike u poslednjih nekoliko godina. I zahtevniji. Imate priliku da nabavite knjigu sa posvetom, za sitne novce, u ponedeljak 4. decembra u 19 sati u Domu Omladine, pa navratite, i upustite se u istraživanje Sarajlijinih svetova.

Naknadne istine, Darko Tuševljaković. Zbirka priča koje, kako knjiga odmiče, idu sve dalje u fantastično. Ako hoćete realizam, ima. Ako hoćete fantastiku, ima. Ima i nešto između. Ima i ratnih vremena, i muzike, i svega i svačega u 8 priča na 148 strana.

Uživajte.













Pisar Bartlbi: Priča sa Volstrita, Herman Melvil. Nekad se desi da pročitate pravu knjigu u pravo vreme, pa vam baš legne, i baš vam znači u tom trenutku. Meni se to desilo sa Bartlbijem.

Radije ne bih.

Sjajno.












U vrzinom kolu, grupa autora, uredio Mladen Milosavljević. 27 autora, 27 priča inspirisanih folklornom fantastikom (u nekim slučajevima su veze sa folklornom fantastikom vrlo labave), sa naslovima koji aludiraju na poznata književna dela, što domaća, što strana. Jedna od onih antologija gde će se za svakog naći ponešto.

Monday, 23 October 2017

Sajam knjiga 2017. godine, ulov prvi

21 knjiga. Naravno, bole me leđa. Naravno, pošto sam punoletna, i pošto nisam od države proglašena nesposobnom da se staram o sebi, besmisleno je da kukam.

Bolje je da vam pokažem slike ulova.

Prvo sam otišla do Portalibrisovog štanda (zgodno su se namestili, taman kod ulaza), i tamo dobila:

Smrt na oltaru: malteška misterija, Verica Vinsent Kol

Posle milijon godina/Sekund večnosti, Dragutin Ilić

Loza Pelina. Magla, Dragana Ćosić i Aleksandra Savić (pobednice konkursa Vrata knjige 2017)

Veštica iz Strašilova: memento mori, Miloš Petković i Anton Ivanović Leskov

Vinča. Tajna Kurgana, Ivan Drajzl.

Posle toga, išla sam nasumičnim redom, nisam našla sve što sam tražila (Bernhardova Korektura još nije stigla, na štandu Solarisa nisam videla Strah i trepet, nastavak Petruškog zmaja bi mogao tek posle Sajma, nije još stigao ni novi Sapkovski...), što mi je verovatno pomoglo da ne lipšem noseći još knjiga.

Sa Strahorovog štanda:

Trubadurova svita: mač, mačka i magija, Dimitrije Stevanović

Kosingas: Onaj što nauči mrak da sija, Aleksandar Tešić

U vrzinom kolu: zbirka priča, grupa autora






Pa još:

Čapajev i praznina, Viktor Peljevin (LOM)

Pisar Bartlbi, Herman Melvil (LOM)

Medved i slavuj, Ketrin Arden (Dibidus, imaju predivan štand, ako idete do Strahora, oni su pored)

Naknadne istine, Darko Tuševljaković (Arhipelag)



Naravno, Orfelin (sem knjige dole desno):

Više od istine: Kadijević o Kadijeviću, razgovore vodio, transkribovao i priredio Dejan Ognjanović

Priče o čudnovatom, Ransom Rigs

Pisar tame, Tomas Ligoti

Volšebnik, Vilijem Somerset Mom, Filip Višnjić




I, za kraj, Urban Reads, od kojih sam dobila i ceger, i koje ću ponovo obići da uzmem još knjiga:

Nakaradno kraljevstvo, Li Bardugo

Trilogija Griša, Li Bardugo

Čudesna žena: Vesnica rata, Li Bardugo

(Da, uzela sam sve od Li Bardugo, sem Šest vrana koje sam kupila prošle godine).




Ovako to izgleda kad se sve uslika zajedno.













Toliko za danas, slike sa Sajma su ovde, a biće i knjiga i slika još!

Monday, 5 December 2016

Pročitano u novembru 2016. godine, deo prvi

U novembru sam pročitala 10 knjiga. U ovom postu biće reči o 4 (da ne rasparčavam trilogiju na dva posta), u sledećem o preostalih 6.

Hotel Iris, Joko Ogava. Priča o neobičnom odnosu između sedamnaestogodišnje Mari, ćerke hladne, neprijatne vlasnice oronulog hotela, i starijeg muškarca (možda ubice) koji živi na obližnjem ostrvu. Ljubav? Perverzije? Potčinjavanje ponižavanju kao nečemu što Mari oslobađa, jer su samo to trenuci u kojima se oseća kao ona sama? Bekstvo u ponižavanje od strane starijeg muškarca kao način da se skloni od majčine dominacije? Sve to, i mnogo više. Onoliko uvrnuto koliko možete očekivati od Joko Ogave. Što će reći poprilično.










Raščarani svet, Jelena Lengold. Zbirka priča. Svakodnevne situacije (ljubomora, neverstvo...), pa stvari odu predaleko. Pa uvrnute situacije i patološko ponašanje. Pa dečiji nestašluk, al' deca ne kapiraju šta rade. Pa još patologije. Pa žena koja dokono razmišlja o načinu da ucmeka muža, i shvata koliko su sve te mogućnosti nepraktične. Pa krajnje emotivna priča zbog koje poželim da zadavim autorku što ju je napisala (Raščarani svet), ko me zna i ko je čitao priču, shvatiće (disklejmer, za svaki slučaj: ne, nemam nameru nikog da zadavim). Pa priče koje možda skreću u natprirodno, a možda i ne.

Svašta je stalo na 120 strana. Čitajte.






Jaz, Darko Tuševljaković. Meni je ovo najzrelije Tuševljakovićevo delo do sada; dok sam ga čitala, imala sam osećaj da se pisac našao i da je, što bi se reklo, svoj na svome. Ima li fantastike? Možda; zavisi kako odaberete da shvatite priču (što je, verujem, piscu bila namera). Ima porodične drame. Ima nerazumevanja među ljudima koji bi trebalo da su bliski, razočaranja, zadrtosti, odbijanja da se prihvati da postoji i nešto drugo, nemogućnosti da se shvati drugačije, nemogućnosti da se uspostavi prava komunikacija i da se izgrade pravi odnosi...

...a možda ima i čuda. I možda postoji nada. I možda, ipak, nešto može da se uradi.

Čitajte.





Žiži, Mirjana Uzelac. Pobednik na konkursu Vrata knjige 2016, kategorija tinejdžerski roman (mada, meni se čini da je pre za malčice mlađu publiku). Simpatična priča o desetogodišnjoj Žiži i njenim prijateljima, i o avanturi u koju su glavačke uleteli (i pritom upoznali Edgara Alana Poa, Narcisa, Pandoru, i Pinokija, a sve to dok su u društvu upravo penzionisane mečke Kasandre za koju nisu sasvim sigurni hoće li ih zaštititi ili rastrgnuti). Naravno, moraju da spasavaju svet. Naravno, nisu sigurni kako to da izvedu, ni hoće li preživeti, ni hoće li uspeti da se vrate kući. A za mečku u suknjici nisu sigurni da li da se brinu zbog nje, ili za nju, ili oboje istovremeno.







Toliko za danas, o preostalih 6 knjiga u sledećem postu.