Wednesday 16 August 2017

Pročitano u julu 2017. godine, deo drugi

Elem, preostale 4 knjige. Nakon njih, prešla sam na čitanje starih brojeva Znaka Sagite, i, za sada, ubedljivo najjači utisak je Kazablanka Dragana R. Filipovića (doduše, pročitana u avgustu) koju možete naći u Znaku Sagite 11 (kliknite na link, i videćete da čak nije ni skupo).

Nego, ja kao htela o knjigama.

Tajne kabale: izabrane priče, Isak Baševis Singer. Ako ste se zbog naslova ponadali da će vam ova knjiga pomoći da izučite tajne kabale, džaba se nadate. Nećete postati majstor kabale, samo ćete pročitati gomilu probranih priča koje je pisao majstor. Majstor kratke priče, da ne bude zabune, ne majstor kabale (neka me neko ispravi ako grešim).

U svakom slučaju, vredi čitanja.






Čudovište iz Savskog jezera, Vojislav Todorović. Knjigu sam nabavila iz radoznalosti, jer je pisac muž moje koleginice sa fakulteta. Mislim, ima čovek ranije objavljenih knjiga, al' eto, ja sam ga upamtila kao muža koleginice. I tako, hajde da vidim kakva je knjiga...

...i ispadne da je inteligentno napisana, ludo zabavna satira. Ja čak i ne volim satiru, al' ovo mi bilo super, od one sorte gde se kliberite (nadam se ne na javnom mestu) maltene sve vreme, i nadate se da autora neće da u'apse jer i te kako, ovaj, pominje neke. Bolje da ne idem u detalje, a ne bi valjalo ni da spojlujem; izdavač je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo, pa vi gledajte gde ćete da nabavite knjigu, i uživajte.

Balkanski gusar, Jan Gordon. Neko se negde žalio da je ova knjiga interesantna istorijski, ali inače dosadna. Pa, jeste interesantna istorijski (britanski autor pripoveda o životu našeg hajduka i komite Nikole Pavlovića, onako kako mu je sam Pavlović ispričao), al' nije dosadna, sem ako su vam avanturističke knjige dosadne. Plus su tu zabavni autorovi komentari kojima pokušava da objasni okolnosti i sredinu u kojoj Pavlović živi, i da njegovi britanski čitaoci ne treba da misle loše o njemu što pljačka i ubija. Nije on loš čovek, znate, to je surova i nesređena sredina, tamo su drugačija merila. I sve tako.

Dobra zabava, plus i naučite ponešto.






Priča o novom prezimenu, Elena Ferante. Drugi deo Napuljske tetralogije, i, u suštini, šta je dalje bilo sa glavnim junakinjama prve knjige, njihovim porodicama, prijateljima... Nakon Moje genijalne prijateljice.

Druga knjiga je duža od prve, i čita se još brže; 480 strana se pročita za dan i još malo pride. Kao i u prvoj knjizi, i ovde ima dosta prepričavanja, i to odlično funkcioniše (jer je cela stvar i krenula kao prisećanje, i zato što tu ima i dosta stvari kojima naratorka nije lično prisustvovala, već ih je tek kasnije saznala). I dalje su tu relativno pitoma junakinja i njena prijateljica divljakuša (sada udata, al' nije ispalo onako kako se nadala, ne da je tako mlada (17 godina u trenutku udaje) uopšte mogla da predvidi kako će nešto da ispadne), obe pokušavaju da se izvuku iz okruženja koje ih guši, pomislite da jedna od njih tone, ali je previše žilava da bi se samo tako dala, povremeno zabezeknuto gledate šta jedna ili druga rade, pa se prisetite njihovih godina i toga kako, zahvaljujući bednom okruženju u kome su odrasle (ne samo materijalno bednom), premalo toga znaju o bilo čemu, a ipak vas iznenade, i svakako se nadate da će im uspeti, i... I, pročitate knjigu, i čekate da vidite šta je bilo dalje. Jer toliko vuče.

No comments:

Post a Comment