Monday 12 December 2016

Pročitano u novembru 2016. godine, deo drugi

Preostalih 6 knjiga. I to kakvih knjiga!

Vir svetova, Mina Todorović. Da, čitala sam je ranije (i preporučivala kome god stignem), a sada sam je pročitala ponovo, ovo novo, Portalibrisovo izdanje. Ima li izmena? Ima. Dodato je nekoliko priča na kraju, da povežu Vir svetova sa nastavkom, Gamižem, i ima, koliko sam primetila, nekih manjih izmena u romanu, koliko da se nagovesti i bolje poveže ono što dolazi posle. Ako ste već čitali ranija izdanja Vira svetova i Gamiža, morate li da nabavite i nova kako biste pratili završni deo trilogije, Magmu? Ne. Možete, ako hoćete, i uživaćete, ali Magmu sasvim lepo možete da pratite i ako ste čitali neko od ranijih izdanja.

U Viru svetova sam na drugo čitanje uživala koliko i u prvom, ako ne i više. Uobičajena fora iz fantastike da likovi iz našeg sveta pređu u neki drugi i tamo postanu heroji, s tim što su ovde likovi naški, iz ovih predela, i s tim što ti likovi nisu ni deca ni mladi ljudi, već dvojica penzionisanih botaničara (za koje onda ispadne da su u novom, čistijem svetu u kome svi žive znatno duže, tek dečaci, što dovodi do niza zabavnih situacija).

Lepa, topla priča koja pomalo "šmeka" na Hobita, sa likovima do kojih vam je veoma stalo (i koji često koriste priliku što da se međusobno prepucavaju, što da podržavaju jedni druge kad god je to potrebno) i koji glavačke uleću iz nevolje u nevolju, sazrevaju, postaju bolji, bune se protiv prilagođavanja normama... A onda čekate na sledeću knjigu. Pa, sad bar ne morate da čekate godinama, trilogija je kompletirana.

Gamiž, Mina Todorović. Drugi deo trilogije (ista vrsta izmena kao i u Viru svetova, priče na kraju plus manje izmene u romanu), poznati likovi uleću u nove, nimalo naivne nevolje. Pa tu bude i monstrumče koje jeste opako, ali vam se na neki način i dopadne (na šta ono i cilja). Pa budu i novi likovi, koji niti zamenjuju niti potiskuju već poznate, već se krug dragih lica širi.

A onda požurite da uzmete i treću knjigu, i da vidite šta je bilo dalje, koje su nove nevolje snašle one koji su vam još malo pa kao rod rođeni, hoće li se čarobnjak (a možda i još neko) već jednom oženiti, i tako dođe...









Magma, Mina Todorović. Završni deo trilogije i, mada priču nije nemoguće nastaviti, i mada je moguće zapitati se: "A šta je bilo sa...?" i "A hoće li se...?", u principu je sve lepo zaokruženo. Nove avanture, nove nevolje, mnogo duhovitosti, jedna nezgodno temperamentna (ali i pravedna) zmajka koja bi mogla da uništi svet, a na našim junacima je da je ubede da to ipak ne uradi... Poznati elementi fantastike kojima se autorka poigrava dok ih uobličava u sopstvenu priču... I, tokom cele trilogije, nigde pada.

Vir svetova, Gamiž i Magma spadaju u one divne knjige koje sa zadovoljstvom možete čitati i vi, i vaša deca, i vaši roditelji (bližu i dalju familiju, prijatelje i poznanike da i ne spominjem). Pa im se onda svi zajedno vratite. I tako nekoliko puta.




Karmila i druge priče strave, Šeridan le Fanu. Ako hoćete nešto gde se sve dešava odmah, ova knjiga definitivno nije za vas; u pričama Šeridana le Fanua, sve se kreće polako, od običnog, preko nelagode, pa do rastućeg užasa pred demonskim/onostranim od čega nikakve odbrane nema. Vera? Ne pomaže. Razum? Razum je beskoristan pred onostranim, jednom kad onostranog postanete svesni. Lovci na vampire, koji će nevinu devojku zaštititi od vampirice-lezbejke? Pa... Hajde da ne spojlujem onima koji su uspeli da do sada ne pročitaju Karmilu.

Jezive stvari se dešavaju. Nečastivog ne možete nadmudriti (da i ne spominjemo da nije ni trebalo da sklapate pogodbu s njim), a vaša krhka vera i još krhkiji razum vam neće pomoći.

Plašite se. I ne grešite dušu, nećete dobro proći (mada, u svakom slučaju niste sigurni).


Hladna ruka u mojoj, Robert Ejkman. Horor priče na kakve najverovatnije niste navikli. Tokom čitanja sam u jednom trenutku pomislila na Ligotija, u tekstu o Ejkmanu na kraju knjige vidim da sam bila u pravu. Doduše, ako očekujete Ligotija, ovo nije to; Ejkman ne ide toliko otvoreno u crnjak, već se zadržava na jezivom, neobjašnjenom, neobjašnjivom. Obične situacije, čak i banalne, oneobičene, pa to ide dalje, i vi se pitate šta se tu dešava, ali odgovor eventualno možete da naslutite, ili ni toliko.

Lepo i dobro i ljubav i sreća su postojali nekad, u prošlosti, ali se vremenom sve iskvarilo i sad u najboljem slučaju može da vam pripadne muka. Ili ste se samo nadali nečemu, ali je od toga ispalo nešto odvratno.

Ili ćete, možda, sreću i lepotu naći u nečemu što sve ostale užasava onako kako je vas užasavao vaš dotadašnji život.


Oduvek smo živele u zamku, Širli Džekson. Čujem da neki za ovaj roman kažu da je horor; pa, ako vam je Alijas Grejs Margaret Atvud horor, onda je i Oduvek smo živele u zamku.

Što će reći, nije. Jesu tu umrli neki ljudi i to samo po sebi jeste jezivo, ali nije horor. A nije ni fantastika, bez obzira na opštu iščašenost i na naratorkino veštičarenje.

Ovo je jedan otkačeni crnjak od romana sa predivnom nepouzdanom naratorkom, i, uglavnom, priča o odnosu između dve sestre. Kao i priča o likovima od kojih nijednog ne biste nazvali normalnim (a onaj ko povremeno kaže nešto sasvim razumno je baraba koja samo 'oće da mazne pare). A tu je i mačak koji prati naratorku dok ova lunja po sve manjem krugu (laknulo mi je kad se mačku ništa nije desilo). I tu je i naratorkino poigravanje veštičarenjem, u pokušaju da stvari ostanu onakve kakve jesu. I priča o trovanju kompletne porodice, za koju vrlo brzo počnete da slutite šta se tu zapravo desilo. I ludilo. I luda zabava.

Ukratko: uživancija. Čitajte.

No comments:

Post a Comment