Sunday 30 January 2011

Fore inspirišu, deo drugi


Kao što sam već pisala, fore na koje nailazimo preko Interneta mogu da posluže kao inspiracija za priču. Evo još jedne takve fore, opet sa mačkom i Isusom, koja je mene inspirisala.


Toša



Bio je to najofucaniji mačak kojeg je Petrova majka ikad videla.


“Ovaj verovatno i Isusa pamti,” rekla je. Ipak, popustila je pred molbama svog devetogodišnjeg sina i dopustila Toši da se useli kod njih.


Uprkos ofucanom izgledu, Toša nije bio ni bolešljiv ni slab. Jeste delovao matoro, ali matoro poput nekog krepkog čičice još uvek savršeno sposobnog da mladu barabu žestoko opauči štapom po glavi. Ne da je bio nasilan; na iznenađenje Petrove majke, podozrive prema mačkama, nije pokazivao sklonost da grebe i ujeda, čak ni da reži ili frkće.


Petar je bio presrećan. Napokon je dobio druga za igru. U kraju nije bilo dece njegovih godina, majka ga je retko vodila kod drugova koji su daleko stanovali, a samog ga nije puštala. Niti mu je dozvoljavala da nabavi psa – pas je bio odgovornost, ne kao mačka koja može sama da izađe, pa i da ulovi nešto kad ogladni. Dok Toša nije došao da živi kod njih, Petar nije ni znao da mačak može da bude tako dobar drugar za igru; kada se raspitao kod drugova u razredu koji su imali mačke, shvatio je da je njegov Toša poseban. Bio je savršeno voljan da ga prati dok je skitao po kraju, kao da je bio pas; bio je voljan da sa njim jurca unaokolo, kao i da se igra lova – nekad je Petar bio lovac, a nekad Toša. Petrova majka se nasmejala i rekla da ga Toša verovatno tretira kao mladunče, pa ga uči potrebnim veštinama. Premda je to moglo biti tačno, Petar je osećao da je Toša drugačiji. Mačak koji uz njega jurca kao pas. Mačak koji se igra lovca s njim. Mačak koji ga pažljivo posmatra kad mu nešto govori, kao da svaku reč razume (Petar je bio ubeđen da zaista shvata sve što mu se priča). Mačak koji nekad deluje smoreno poput nekog ko je već sve video, a sledećeg trenutka živahno skoči, osluškujući nešto, stane pred vrata, i čeka da Petar pođe za njim.


Kad bolje razmisli, Petar je češće pratio Tošu nego Toša njega. I to mu je delovalo savršeno logično, kao da tako i treba da bude.


*


Zima je bila duga i veoma hladna. Čak se i reka na oko kilometar od njihove kuće zaledila, što se poslednji put desilo kada je Petrova baka, sada starica od blizu devedeset godina, bila mala devojčica. Majka nije puštala Petra da mnogo izlazi iz kuće; Toša je uglavnom dremao pored peći. U retkim prilikama kada je izlazio iz kuće, nije izgledao kao da mu hladnoća smeta, samo je radije ostajao pored peći.


Konačno, hladnoća je počela da popušta. Majka je ipak sačekala da otopli dovoljno da se reka odledi pre nego što je dopustila Petru da se uputi u uobičajeno cunjanje po kraju.


Toši je bilo dosta boravka u zatvorenom prostoru koliko i Petru. Zevnuo je, protegao se i krenuo za dečakom.


Sneg je Petru bio do članaka, negde i dublji. Toša je ostavljao tek neznatne otiske u snegu. Pošto je bio krupan mačak, Petar se pitao da li bi tragovi ipak trebalo da su mu nešto dublji, no nije dugo razbijao glavu oko toga. Predugo je bio zatvoren u prostoru koji mu je postajao sve više tesan; sa radošću je delom trčao, delom samo šetao sa Tošom. I Toša je delovao više raspoložen za kretanje nego za nešto konkretno, poput lova.


A onda se ukočio. Petar se hitro osvrnuo oko sebe, čuljeći uši, pažljivo gledajući, i ugledao ih. Čopor pasa. U toku leta nisu bili opasni, uglavnom su se sklanjali od ljudi i krišom uzimali hranu sa đubrišta, ali u toku zime bi podivljali. Petar je čuo da su napali sedmoro dece i trojicu odraslih ljudi tokom zime, a to je bilo ono za šta se znalo i o čemu se i u novinama pisalo.


I psi su ugledali njih. Laganim kasom su pohitali prema dečaku i mačku. Petar se setio majčinog saveta da se, u sličaju da ga pas napadne, sagne kao da će uzeti kamen; suočen sa čoporom izgladnelih, podivljalih pasa, nije video nikakvu korist u tome. Pogledao je Tošu, kao da očekuje da će mačak umeti da reši problem.


Toša je potrčao.


Petar je potrčao za njim. Bio je siguran da bi mačak mogao da trči znatno brže. Kao da ga je čekao, kao da nije hteo da trči brže nego što je devetogodišnji dečak mogao da prati.


Petar je u trku gledao oko sebe, nadajući se drvetu na koje bi se mogao popeti, znajući da u blizini nema nijednog. Niti neke kuće.


Kad je pomislio na kuću, shvatio je da Toša ne trči ka njihovoj kući, već od nje. Ka reci. Ledenoj. Most je bio kilometrima na jugu. Nije bilo ni čamaca u blizini, bar ne koliko je Petar znao.


Nije imalo smisla da sad lupa glavu o tome. Rešio je da prati Tošu i da veruje njegovom sudu, bilo je prekasno za predomišljanje.


A i jeste mu verovao.


Bez obzira na pse koji su postojano smanjivali razdaljinu između sebe i njih dvojice.


Toša je stao kad su stigli do reke. Pogledao u Petra. Dečak mu je uzvratio pogled. Lagao bi kad bi rekao da ga je obuzeo mir, da se više nije plašio. I dalje je bio prestravljen. Ali je verovao Toši.


Mačak je mirno krenuo preko reke. Odmakao je nekoliko metara, zastao i okrenuo se ka dečaku.


“Da krenem za tobom?” upitao je Petar. Toša je nagao glavu i čekao.


Petar je krenuo za njim.


Bili su na sredini reke, dečak i mačak, kada je čopor pasa stigao do obale. Psi su besno lajali. Nekoliko ih je zakoračilo u vodu; ubrzo su izašli, delovali su kao da otresaju komadiće leda sa krzna. Nastavili su da laju i da idu gore-dole obalom. Toša je mirno olizao zadnjicu.


Toša i Petar su nastavili ka drugoj strani reke. Blizu druge strane je bio autoput. Petar je mobilnim telefonom pozvao mamu da dođe po njega. Na zbunjena majčina pitanja odvratio je da su njega i Tošu jurili podivljali psi. Petrova majka je na to smesta prekinula vezi, sela u auto i došla po njih.


Kad su se dečak i mačak bezbedno smestili u automobil, majka je nastavila sa pitanjima. Petar je zbunjeno odgovarao da su ih jurili psi i tu su dospeli i trebalo bi mu dugo da se odatle vrati kući i još bi morao da se nada da neće opet naići na pse. Nakon izvesnog vremena, majka je odustala – dete je bilo bezbedno i to je bilo glavno.


“Jesi li ga stvarno znao? Mislim, njega?” upitao je Petar te večeri, udobno ušuškan u krevet, dok mu je Toša ležao sklupčan kod nogu. Toša se protegao, zevnuo, ponovo se sklupčao i počeo da prede.



No comments:

Post a Comment